Naslovnica časopisa „Time“ iz siječnja 1968. godine nas svojim upečatljivim naslovom „1968. – The year that shaped a generation“ podsjeća na činjenicu da je ono što se smatralo “klasičnim“ marksizmom evoluiralo.
Ideološka teza kako prosvijetljeni proletarijat u klasnom sukobu s kapitalističkom buržoazijom treba preuzeti vlast se pokazao kao neuspješan projekt (samo podsjetnik na projekte kao Pariška komuna (1871.) i Frankfurtsku školu kao zadnji izdisaj lijeve hegelijanske misli prije pojave mudroslovaca kao Žižek). Stoga se ljevica „perfidno“ od ideje klasne borbe okrenula prema drugačijem projektu koji se može sažeti u tri glavna smjera borbe: ravnopravnost, multikulturizam i socijalna pravda.
No postoji formalni problem oko ideološkog koncepta „ravnopravnosti“ i „ljevice“, koji bi se mogao analizirati u kontekstu seksualnosti, ekonomije i društvenih odnosa raznih skupina (prije svega se kod nove ljevice na Zapadu taj problem odnosi na rasna pitanja).
Ipak, kako je riječ o temi koja izaziva emocionalne ispade kako ljevice, tako i desnice, zadržati ću se na najbolnijoj točki za ljevicu, a to je ekonomska sfera ravnopravnosti, te odnos same ravnopravnosti i obvezujućih kvota prema „spolu ili rodu“ u kompanijama. Zanimljive su teze koje je američki liberalni komičar Bill Maher iznio u svome talk showu „Real Time“, napose u emisiji „New Rule: Equality of Outcomes“, ističući kako je svijet 90 -ih stvorio „sindrom trofeja“ u kojemu svi trebaju dobiti nagradu zato jer sudjeluju.
Već spomenuti komičar ističe da treba postojati „ravnopravnost prilika“, dok je ekonomsku jednakost nemoguće ostvariti jer primjerice darovitije glazbenike će opća populacija više slušati od prosječnih glazbenika. Time Maher želi reći da određeni pojedinci ne mogu zahtijevati da budu slavni jer se bave istim poslom, a ne posjeduju jednaku količinu talenta ili znanja. U isto vrijeme imamo historijsku težnju lijevih intelektualnih duša da instaliraju koncept kvota u velikim korporacijama na temelju „spola (ili kako vole reći roda)“, koji se nije zadržao samo u Sjedinjenim Američkim Državama, nego je dobio svoje poklonike i u Europskoj Uniji. Time je sama ravnopravnost postala fluidni projekt ljevice u koji se mogu ugurati razna ideološka pitanja.
Koncept kvota
Koncept kvota je zanimljivo iznijet u članku „Women in the boardroom and their impact on governance and performance“, koji su napisali Renee B. Adams i Daniel Ferreira, u kojem se iznosi da prosječna spolna (to jest rodna) različitost prema kvotama može negativno utjecati na uspješnost poduzeća, te prema njihovim analizama ustvrđeno je da nema nikakvih znanstvenih dokaza da obvezujuće zapošljavanje prema kvotama može dovesti do boljih rezultata kompanije.
Treba napomenuti da su rezultati do kojih su došli istraživači nastali anketiranjem na čak devedeset tisuća direktora/ica uzimajući u obzir tržišnu vrijednost poduzeća i broj zaposlenika. Treba uzeti u obzir i podatke koje iznosi klinički psiholog Jordan Peterson u intervjuu sa novinarkom Cathy Newman, gdje se pokazalo kako se feminizam narativno odnosi prema patrijarhatu zahtijevajući uvođenje zapošljavana prema kvotama i da treba nestati bilo kakva razlika u plaćama između muškaraca i žena.
No Peterson dokazuje da zapravo razlika u plaćama između spolova ne postoji, nego da je riječ o različitim sociološkim faktorima koji utječu na to zašto dolazi do različitih plaća. Zaključujući kako se u feminističkom narativu uzima mali postotak vrlo uspješnih muškaraca na top pozicijama i na temelju njih se stvara slika o muškarcima i nedostatku ravnopravnosti. Stoga lijeva neomarksistička misao u nemogućnosti da ponudi suvisao odgovor zapadnim vrijednostima na perfidan način nastoji izmijeniti osnove kapitalističkog sustava i naravnog zakona do kojega je došlo zapadno društvo tijekom stoljeća razvoja.
Stoga, situacija u kojoj se nalazimo sve će više do dovoditi do logičkih falacija u sferi javne komunikacije, govora mržnje i takozvane rodne ili spolne diskriminacije zbog načina na koje društvo funkcionira.