Naravno, iako je „Besmrtni partizanski odred“, koji su posljednjih godina u Zagrebu organizirali tzv. antifašisti, zapravo kopija ruske manifestacije „Besmrtni puk“ (prvi put održana 2012. u Tomsku) Vladimir Putin ipak ne će biti njegov gost. Zauzet je agresijom na Ukrajinu.

Postavlja se, međutim, pitanje ne postoje li sličnosti između domaćih tzv. antifašista i Vladimira Putina?

Itekako postoje.

Kao što Putin govori o „denacifikaciji Ukrajine“ tako domaći „antifašisti“ konstantno pronalaze nepostojeće fašiste u Hrvatskoj i govore o puzajućoj fašizaciji društva. Dakako, i u jednom i u drugom slučaju ne postoje nikakvi nacisti ili fašisti.

Nadalje, poznato je da su jugoslavenski „antifašisti“ ostali po strani nakon što je Njemačka napala Jugoslaviju u travnju 1941. Tada su Staljin i Hitler još uvijek bili saveznici (koji su zajednički raskomadali Poljsku), a jugoslavenski komunisti – budući da je KPJ i formalno bila sekcija Komunističke internacionale – morali su slijediti naputke Moskve.

Jugoslavenski komunisti pobunili su se – po naputku Moskve – tek 22. lipnja kad je Treći Reich „vjerolomno“ napao Sovjetski Savez. Da nije došlo do napada jugoslavenski komunisti – današnji „antifašisti“ – i dalje bi branili kompanjonstvo Hitlera i Staljina.

Partizanski obavještajac Josip Kotnik u biografskoj knjizi Svi umiru jednako opisuje kako se razvoj „omladine“ još u predratnim vremenima na periferiji Zagreba odvijao u „duhu Kominterninih direktiva“, te dodaje: „U to vrijeme Staljin je za nas bio kult kojem smo se klanjali i sve svoje napore usmjeravali u pravcu njegovih direktiva i poruka koje je Kominterna prenosila i usađivala u napredne omladinske organizacije. Osnovni zadatak tih organizacija bio je prvenstveno propagiranje tekovina velike oktobarske revolucije“.

Istaknuti jugoslavenski komunist Milovan Đilas toliko je veličao SSSR da se čak divio i Staljinovoj glavi: „Glava Staljinova nije samo prijatna, zbog svoje čudno nježne tvrdoće, zbog čitave svoje narodne izražajnosti, zbog umnih, živih, nasmiješenih, strogih i brižnih tamnožutih očiju, ona je i lijepa svojom harmoničnošću, svojom jednostavnošću, svojom uvijek živom mirnoćom i izražajnošću“.

Tko su partizanima bili uzori svjedoči nam i hrvatski književnik i predsjednik Izvršnoga odbora ZAVNOH-a, Vladimir Nazor: „Drugovi i drugarice (…) Vi znate, moramo se ugledati u komuniste u Rusiji. I oni su ispočetka puno diskutirali, a sada oni rade, oni lupaju, a mi se moramo kaniti naših ‘hrvatskih govorancija’ i jedanput za uvijek nešto raskomadati, rastepsti da osiguramo nešto novo (…) Vi, junački komunisti, borite se i radite sada po komunističkim metodama (…) Želim samo neka mi Bog dade toliko života, da mogu vidjeti uništenje neprijatelja…“.

Komunist Ivan Šibl, kasniji disident, nema dvojbi oko toga, za koga su se partizani i komunisti u Jugoslaviji borili: „Borili smo se za Sovjetski Savez, prvu zemlju socijalizma, i za pobjedu međunarodnog proletarijata. To je bio naš credo. Ti su nas ciljevi pokretali“.

Putin je raspad SSSR-a, za koji su se borili jugoslavenski „antifašisti“, nazvao najvećom geopolitičkom katastrofom 20. stoljeća.

Nema, dakle, nikakve dvojbe da su se jugoslavenski komunisti – a njihovi su nasljednici oni koji 22. lipnja u Zagrebu organiziraju „Besmrtni partizanski odred“ (koji se ove godine navodno ne će održati) – borili za SSSR, Rusiju i Moskoviju.

Šteta što Vladimir Putin nije organizatore Besmrtnog partizanskog odreda pozvao na svibanjsku paradu u Moskvi. I jedni i drugi dijele iste vrijednosti i iste svjetonazore.

I jedni i drugi opsjednuti su i dalje borbom protiv fašizma pa bi zajedničkom suradnjom možda lakše ukrotili puzajući fašistički udar. A mogli bi se zajednički diviti i – Staljinovoj glavi…