Već u prvoj godini pontifikata pape Benedikta XVI., 2005., Kongregacija za katolički odgoj izdala je Uputu u kojoj se, između ostalog, propisuje da svećenici, redovnici ni sjemeništarci ne mogu postati osobe koje „prakticiraju homoseksualnost, pokazuju duboko ukorijenjene homoseksualne sklonosti ili podupiru tzv. ‘gay kulturu’“.

I baš iz Ratzingerove Njemačke prošli je tjedan stigla vijest da je za provincijala jedne franjevačke provincije u minhenskoj nadbiskupiji izabran Markus Fuhrmann, navodni svećenik koji se svojim homoseksualnim sklonostima i javno pohvalio.

Štoviše, u jednom intervjuu istaknuo je da se zalaže i za „kritičko promišljanje celibata u svećeničkom načinu života“ te za ređenje žena. Tako je osim hvaljenja sodomijom, dotični ogrezao i u krivovjerju, a posebno je katastrofalno što i njegova subraća – koja su ga izabrala na dužnost provincijala – na njegove sklonosti gledaju „vrlo pozitivno“.

Treba li uopće napominjati da osim „gay kulture“, dotični podupire i tzv. Sinodski put kojim je Crkva u Njemačkoj još jednom u svojoj povijesti otišla u herezu i de facto otpala od zajedništva s jednom svetom katoličkom i apostolskom Crkvom u Rimu?

Dokument iz 2005. nije predstavljao ništa novo u učenju Katoličke Crkve. I Sveto pismo i crkveno učiteljstvo jasno osuđuju homoseksualnost, no ovdje nisu toliko tema homoseksualne sklonosti i čini koji su, prema Katekizmu, „u sebi neuredni, protive se naravnom zakonu i ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni“, već se radi o samoj naravi svećeničke službe.

Svećenik je duhovni otac dušama koje su mu povjerene i zaručnik Isusa Krista. Zbog toga kandidat za svećenika može biti samo onaj muškarac koji je inače, po svojim sklonostima, sposoban biti muž jednoj ženi i otac obitelji.

Svećeništvo na poseban, duhovan, način odražava i očinstvo i supružništvo. Onaj tko po naravi nije sposoban imati obitelj niti biti muž i otac, ne može biti ni svećenik.

Isti dokument govori i da oni koji se bore s homoseksualnim sklonostima ne mogu postati pravi očinski uzori jer nisu postigli „afektivnu zrelost“. Ta zrelost postiže se čistoćom tijela i, još važnije, čistoćom duha bez koje nije moguće obdržati tjelesnu čistoću, a sklonosti prema istom spolu moralno su neuredne i znak su duhovne nečistoće.

Mediji su se raspisali o tome da je Fuhrmann imenovan za provincijala, no pitanje je je li on uopće svećenik? Prema dokumentu s početka članka, očito nije niti to.

Pravo je pitanje samo čijom je krivnjom čin ređenja (nevaljano) izvršen: njega ili njegova poglavara koji ga je pripustio sakramentu svetog reda.