Dva su oblika onečišćenja dušikom štetna za ljude i okoliš: dušikov oksid, spoj dušika i kisika, i amonijak, spoj dušika i vodika. Dušikov oksid obično dolazi iz industrijskih emisija, dok amonijak uglavnom dolazi iz gnojiva domaćih životinja i sintetičkih gnojiva. Podaci vlade pokazuju da je upotreba amonijaka u padu nakon 2006.

Još jedna prijelomna točka dogodila se desetljeće kasnije. Nizozemska vlada uvela je 2015. shemu trgovanja emisijama koja bi omogućila poljoprivrednicima da kupuju i prodaju jedni od drugih prava na onečišćenje u sadašnjosti u zamjenu za smanjenja u budućnosti. Grupe za zaštitu okoliša tužile su nizozemsku vladu 2016. zbog takvog „deala“ sa poljoprivrednicima. Sud Europske Unije presudio je 2018. protiv nizozemske vlade i rekao da je nacionalni sustav izdavanja dozvola za onečišćenje neadekvatan, a 2019. nizozemski visoki sud stao je na stranu Europske Unije.

Kao odgovor na odluku suda, Donji dom nizozemskog parlamenta zatražio je vanjski odbor stručnjaka, uključujući Rabbingea, koji bi savjetovao vladu. Rabbinge i njegovi kolege predložili su oživljavanje sustava mineralnog knjigovodstva. Vlada je to odbila. „Naše preporuke nikada nisu ozbiljno razmatrane”, rekao je profesor.

Vlada to vidi drugačije. „Prije dvadeset godina obećali smo da ćemo se brinuti o našim rezervatima prirode”, reklo mi je viša osoba koja radi za vladajuću koaliciju u nizozemskom parlamentu. „Nikada nismo jer je važnije imati jaku ekonomiju“, smatra profesor Rabbingea.

Ali Rabbinge je naglasio da ako se poljodjelstvo provodi učinkovito, to može značajno smanjiti negativne nuspojave. „Na primjer, mogli biste proizvesti kao i sada petnaest milijardi litara mlijeka koje trenutno proizvodi Nizozemska, a pritom smanjiti za pedeset posto količinu zemlje, smanjiti za osamdeset posto količinu pesticida i za sedamdeset posto količinu onečišćenja dušikom“.

Vladini službenici odlučili su da slijede teške ciljeve i propise. Rabbinge ovo naziva „zabludom neumjesne konkretnosti“, pri čemu birokrati, odvjetnici i ekonomisti, posebno, teže vidjeti čvrsta i brza pravila, a ne inkrementalni i iterativni pristup mineralnog knjigovodstva i sličnog „4R“ programa u Kanadi.

Razmotrite kartu koju je objavila nizozemska vlada u lipnju. Vladini dužnosnici bez sumnje su htjeli da im to bude od pomoći. Pokazalo je u kojim područjima je potrebno smanjiti emisije plinova za vrlo specifične količine, koje su se kretale između dvanaest posto i devedeset pet posto, ovisno o lokaciji. Ali to je uznemirilo poljoprivrednike i, prema neovisnim znanstvenicima, temeljilo se na lažnoj preciznosti. Znanstvenici jednostavno nemaju dovoljno dobro razumijevanje izvora onečišćenja dušikom da bi izradili tako detaljnu kartu.

Jedan od ljudi koji je izrazio zabrinutost oko točnosti vladinih karata onečišćenja je mikrobiolog po imenu Han Lindeboom, član zeleno orijentirane stranke D66 koja se zalagala za stroga ograničenja onečišćenja. Lindeboom kaže da je opovrgao vladine tvrdnje o jednom od izvora zagađenja. „Znao sam da nema amonijaka u Sjevernom moru i da su jednostavno dodali amonijak u svoj model. Otišao sam u navedeno područje Sjeverne Nizozemske i nisam našao kritično prekomjerno onečišćenje dušikom. Ipak, [vladini znanstvenici] nisu htjeli popustiti”.

Lindeboom kaže da je napisao izvješće i predstavio ga članovima parlamenta iz stranke D66, ali oni su ga ignorirali.

Drugim riječima, vlada je usko usredotočena na zatvaranje farmi u blizini zagađenih područja, iako zagađujuće mineralne naslage dušika u određenim područjima možda dolaze od drugdje. „To vrlo često vidite kod kreatora politike i ekonomista“, rekao je Rabbinge. „Oni vjeruju da jako dobro znaju kako društvo funkcionira, ali ne provode eksperimente kako bi provjerili jesu li ishodi njihovih modela u skladu s njihovim simulacijama. Kao rezultat zablude pogrešno postavljene konkretnosti misle da znaju stvari koje zapravo ne znaju. Ako mislite da onečišćenje u određenim područjima dolazi iz obližnje staje, onda griješite jer onečišćenje možda dolazi s viših razina u zraku i taloži se negdje drugdje”.

Rabbinge je nastavio: „Ekonomisti i kreatori politike vjeruju u ishode modela koji nikada nisu bili verificirani i preuzimaju ih ljudi koji sjede u uredu u Haagu. Oni ne znaju što se događa u štali ili na polju”.

„Ljudi više ne poštuju poljoprivrednike“

Poljoprivrednik Jeroen van Maanen je veliki ljubitelj krava. Prozorska daska u njegovoj kuhinji u nizozemskom selu pretrpana je trofejima koje je osvojio za svoje nagrađene krave. „Imam puno više nagrada od ovih trofeja tu“, objasnio je Jeroen; „ovo je samo od posljednjih godina“.

Van Maanen je uzgajivač mliječnih proizvoda koji se pobunio nakon što je njegova vlada predložila suzbijanje onečišćenja dušikom. Prolazimo kroz njegovu staju, a on sam kaže: „Muzemo oko sto trideset krava. Ponekad mi djeca pomognu, ali ja sam se razveo prije pet godina, pa oni većinu vremena žive na selu”.

Van Maanen kaže da je rođen da bude farmer. „Bio sam vrlo sramežljiv dječak do svoje dvanaeste ili četrnaeste godine. A jedini razlog zašto sam počeo pričati bio je da mogu pričati o kravama”.

U isto vrijeme, rekao je Van Maanen, „ovo nije lak život. Ima puno nedostataka; dok su se ljudi u prošlosti bavili poljoprivredom radi ostvarivanja profiti, danas se ljudi bave poljoprivredom jer i vole to“.

Vrativši se u staju, Van Maanen je rekao: „Sada postoje zahtjevi za okoliš od strane vlade. Svake godine ih sve više i povećavaju troškove. Kažu da potrošač to želi, ali potrošač to ne plaća. Cijene na polici su iste. Ljudi kažu da žele mala obiteljska gospodarstva. Kažu: ‘Farme postaju prevelike.’ Pa, imali smo […] sustav koji ih je učinio većima”.

Nastavio je: „Znate, poljoprivrednik nije poljoprivrednik zbog novca. To je način života. Sve dok ljudi egzistiraju na zemlji, njima je potrebna hrana. Za to su nam potrebni poljoprivrednici. To je vrlo odgovoran posao. I mislim da svaki farmer u ovome svijetu radi najbolje što može, ali to se više ne cijeni. Ljudi zapravo više ne razumiju niti poštuju poljoprivrednike”.

Ispričao sam Rabbingeu što je rekao Van Maanen. „Poljoprivreda nije samo posao“, naglasio je poljoprivrednik, a Rabbinge je rekao: „To je način života. A ako to oduzmete, onda oduzimate puno motivacije za život. Zato vidite sve više farmera koji se ubijaju“. Doista, istraživači otkrivaju sve veći broj samoubojstava poljoprivrednika u Europi, Australiji, Sjedinjenim Američkim Državama i Indiji, što se čini globalnim fenomenom.

Izvor

Kako su nizozemski prosvjedi izazvali globalnu reakciju na „zeleni rat“ protiv poljoprivrednika