Za čitatelje našega portala donosimo neke dijelove tekstova sa službenih stranica Svjetskog ekonomskog foruma iz studije „Što ćemo jesti u 2030.?“ da vidite s kakvim se sve „stručnjacima“ danas suočavamo:
„Rastuća ljudska populacija, sa značajno rastućom globalnom srednjom klasom, bit će pokretač sve veće globalne potražnje prehrambenih namirnica. Povijesno gledano, povećanje bogatstva dovelo je do promjene obrazaca potrošnje, posebice više mesa i druge hrane koja zahtijeva velike resurse poput sira i jaja. Pitanje je u kojoj će se mjeri povijesni trendovi odigrati u budućnosti“.
„To je zbog dva glavna razloga. Prvo, na globalnoj razini sada više ljudi ima nezdrav indeks mase. Istodobno, povijesni „izazov gladi” polako nestaje, a pothranjenost se sve više povezuje s prekomjernom težinom i pretilošću, stvarajući novi izazov za prehrambene sustave. Ovo stvara novi politički interes za ‘zdravom hranom’ koja ima potencijal pomoći u oblikovanju prehrane, a time i prehrambenih navika“.
„Drugo, Pariškim klimatskim sporazumom mnoge države su se obvezali zaustaviti klimatske promjene smanjujući zagađenje. S obzirom na to da prehrambeni sustavi – uzgoj i proizvodnja stočne hrane, proizvodnja i transport hrane, kuhanje, jedenje i bacanje hrane – čine nešto manje od jedne trećine emisije stakleničkih plinova, samo hrana ima potencijal popuniti potrebu za smanjenjem razine onečišćenja što su se države obvezale Pariškim sporazumom. Kao što su mnogi ljudi napisali, najmoćniji način za ‘dekarbonizaciju’ prehrambenog sustava je smanjenje količine hrane koja se intenzivno proizvodi u staklenicima – posebice mesa“.
„Stoga, s jedne strane, projekcije potražnje rastu, ali s druge strane, rastu i važni pokretači politike koji mogu ograničiti rast potražnje ili povećati potražnju za održivom prehranom“.
„Nedvojbeno je istina da neka područja svijeta trebaju pristup radikalno većoj količini hrane, ali isto tako druga područja svijeta pate od toga što jedu previše pogrješne hrane i postaju odlagališta otpadom odbačene hrane. Mnogi se komentatori slažu da će nam vjerojatno trebati model ‘ugovaranja i približavanja’, ili kako je Tim Lang, profesor prehrambene politike na City University u Londonu, rječito rekao: „bogati trebaju jesti manje i drugačije, tako da siromašni mogu jesti više i drugačije”.
„Kao i neizvjesnost oko toga kako će se razvijati globalna potražnja, postoji neizvjesnost oko toga kako će se razvijati proizvodnja. Od zelene revolucije, globalni fokus bio je na proizvodnji relativno malog broja usjeva – kukuruza, pšenice, riže, soje, palminog ulja – u sve većim količinama i uz sve veću tehničku učinkovitost. To znači da poljoprivreda ‘velikih razmjera’ može proizvesti kalorije vrlo jeftino“.
„Za mnoge je hrana jeftinija nego što je ikad bila (u odnosu na dohodak) i to nam omogućuje da puno jedemo i puno bacamo. No koliko god učinkovito bilo, to isto tako stvara značajne troškove za okoliš – posebice narušavajući zdravlja tla, kvalitetu vode i smanjenje bioraznolikosti“.
„Može se zamisliti drugačiji sustav prehrane. Da smo živjeli u svijetu u kojem je potražnja bila drugačija – možda zato što su se ljudi željeli hraniti zdravo i održivo – moguće je zamisliti puno veću kombinaciju velikih i malih farmi, koje proizvode veći izbor proizvoda, zapošljavaju više ljudi i doprinose razvoju lokalnih farmi i kružne ekonomije“.
„Pa što bismo mogli jesti 2030.? Mislim da će se potražnja mijenjati i da će više ljudi htjeti jesti zdravu prehranu, onu koja je manje intenzivna (i rasipna) u pogledu resursa. Sve veći broj pokreta koji podržavaju upotrebu ‘organske hrane’ znak je toga – barem za dio populacije. Dakle, u našoj prehrani može biti više povrća i voća, cjelovitih žitarica i vegetarijanske hrane ili novih alternativa (proizvodi od soje, ili možda insekti), a manje prženih i slatkih stvari. I dalje ćemo jesti meso, ali, možda više poput naših roditelja i baka i djedova, doživljavat ćemo ga kao poslasticu u kojoj ćemo uživati svakih nekoliko dana“.