Uklanjanje Boga iz učionice: masonski plan za oblikovanje umova američke djece (II.)
Iako je takvo trenutno stanje javnog obrazovanja u Sjedinjenim Američkim Državama, to nije uvijek bio slučaj. Zapravo, prije manje od osamdeset godina, savezna vlada donijela je zakon o financiranju visokog obrazovanja za sve veterane Drugog svjetskog rata, za bilo koju školu po njihovom izboru — javnu ili privatnu, svjetovnu ili vjersku — suprotno ideji da vjerske škole ne može financirati vlada u Americi. Vladin prijedlog zakona iz 1944. nije uključivao nikakva ograničenja o tome koju vrstu škole veteran može pohađati dok se kvalificira za državno financiranje. Američki kongresmen Aiken, kasnije je primijetio da je kao rezultat toga to značilo da savezna vlada zapravo „plaća da obrazuje katoličke svećenike, protestantske pastore i rabine“.
Zanimljivo je da u kongresnoj raspravi o vladinu prijedlogu zakona nije iznesena nikakva sugestija da se odvoji Crkva od države, ili da je važeći prvi amandman spriječio saveznu vladu da financira obrazovanje koje provode vjerske institucije ili religijske denominacije.
Prema detaljnom prikazu problema Paula Fishera u studiji „Behind the Lodge Door“, „ni u jednom trenutku tijekom rasprave o mjerama koje uključuju pomoć vjerskim školama, uključujući vladin prijedlog zakona iz 1944. i druge zakone o kojima se raspravljalo u kongresnim odborima prije pravnog slučaja Everson, nije bilo upita nekih kongresmena ili senatora — od kojih su većina bili odvjetnici — koji bi sugerirali da takvi zakoni krše Ustav” (str.180).
Fisher u svojoj studiji pokazao da je „cijela pravna povijest federalne potpore crkvenim institucijama koje obavljaju javne poslove pokazala da su takve vladine prilagodbe ustavne i da ih je Vrhovni sud doista više puta potvrdio“ (str.180).
Osjećaj da bi vlada (tj. država) trebala pomagati i podupirati religiju u nekom obliku bio je toliko jak da je nakon značajne odluke Vrhovnog suda u korist Eversona iz 1947. kojom se zaustavilo federalno financiranje vjerskih škola, profesor na Sveučilištu San Francisco, Peter Dunne, pisao sucu Vrhovnog suda Hugo Blacku u znak prosvjeda da je presuda suprotna američkim načelima.
„Američki narod”, napisao je Dunne, „uvijek je podržavao religiju (na mnogo različitih načina) i pomagao je svim religijama. Za vaše prosvjetljenje o tome što je dobar amerikanizam, pročitajte anale Kongresa Sjedinjenih Američkih Država, svezak prvi, gdje je dana rasprava o tekstu prvog amandmana. Iz proučavanja ovog zapisa postaje očito da su tvorci amandmana željeli da se pomogne religijskim denominacijama; da su se i oni sami bojali tumačenja koje ste tako nelogično dali”.
Ako su američki osjećaji i pravna povijest bili takvi, zašto je onda država preokrenula ovakvo shvaćanje? Zašto je svaki trag religije, a sada i svaki trag moralne pristojnosti, sustavno uklonjen iz američkog javnog obrazovanja?
Masonski plan za javno obrazovanje u Sjedinjenim Američkim Državama
Namjera slobodnog zidarstva da preuzme kontrolu nad javnim obrazovanjem ne bi iznenadila one koji poznaju masonsku povijest u Francuskoj i Europi. Kao što Paul Fisher primjećuje, „Masoni su uspješno vodilo kampanju u Francuskoj za promicanje općeg obveznog obrazovanja laika i korištenje školskih udžbenika s masonskim vrjednotama“ (str. 54). Pojedinosti masonskog angažmana u francuskom javnom obrazovanju mogu se pronaći u članku Mildred Headings pod naslovom „Francusko masonstvo u Trećoj Republici”.
Ali većini Amerikanaca je priča o odlukama masonskog suca i utjecaju na javno obrazovanje uglavnom nepoznata. U svjetlu trenutnih kulturoloških bitaka za umove i srca male djece – bitke koje se sve više vode unutar zidova naših škola – bilo bi dobro razumjeti pozadinu sadašnje krize, naime, masonsko preuzimanje javne politike i zakonodavstva kojim se uređuje obrazovanje. Samo će potpuna demontaža struktura i zakona koje su postavili masoni omogućiti revitalizaciju obrazovanja američkih umova.
Sljedeći detalji izvučeni su iz javnih zapisa o zakonodavnim aktima, sudskim odlukama, masonskim publikacijama i objavljenim pismima.
Slobodni zidar škotskog ogranka Albert Pike napisao je 1871. djelo „Morals and Dogma of the Ancient and Accepted Rite of Freemasonry“ koje će biti priznato kao osnova masonske filozofije za jurisdikciju škotskog ogranka u Južnoj jurisdikciji Slobodnog zidarstva u Sjedinjenim Američkim Državama, jurisdikciju čiji su članovi bili mnogih predsjednici i sudci Vrhovnog suda. U knjizi, Pike tvrdi: „Poslanje je masonerije podučavati ljude istinama, ne samo moralnim istinama, već političkim i filozofskim pa čak i vjerskim istinama“ (str.148).
U Colorado Springsu je Vrhovno vijeće škotskog ogranka slobodnih zidara izradilo 1920. plan za budućnost javnog školskog obrazovanja u Sjedinjenim Američkim Državama. Prema Fisheru, to je bio „sveobuhvatan obrazovni plan za mlade u zemlji. Plan je pozivao na slanje sve djece u javne škole na određeni broj godina i preporučivao pažljiv odabir školskih direktora i učitelja, kao i nadzornika školskih udžbenika i knjižnica kako bi se isključila ‘sektaška propaganda’“ (str.55). Pod sektaškom propagandom, masoni su mislili na vjerske materijale, vjersku pouku i vjersku praksu bilo koje vrste.
U planu se poziva na infiltriranje u nacionalno Ministarstvo obrazovanja, čiji bi tajnik bio imenovan kao član predsjedničkog kabineta. To bi osiguralo da masonski predsjednik, ili netko prijateljski raspoložen prema slobodnim zidarima, može lako nametnuti svjetovni program koji je škotski ogranak slobodnih zidara želio proširiti po cijeloj zemlji.
Samo dvije godine nakon što je napravljen masonski plan za javno obrazovanje (1920.), savezna država Oregon, uz pomoć Vrhovnog vijeća škotskog ogranka slobodnih zidara i Masonskog carskog vijeća plemića mističnog svetišta, proglasila je katoličke škole, ali škole i drugih denominacija nezakonitima. Zakon je 1925. Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država proglasio neustavnim u predmetu Pierce protiv Društva sestara, ali slučaj je razjasnio dvije stvari. Prvo, pokazalo je koliko su daleko masoni spremni ići u svojoj mržnji prema vjerskom obrazovanju. Drugo, to je značilo da će se mišljenje Vrhovnog suda morati promijeniti, što je masonska loža naknadno nastojala postići unutar Suda tijekom sljedećih nekoliko desetljeća.
(nastavlja se)