Sveti Nikola Tolentinski se rodio 1245. u Castel Sant’ Angelo, danas Sant’ Angelo in Pontano. Roditelji, koji bijahu dugo bez djece, isprosili su ga od Boga po zagovoru Sv. Nikole, biskupa pa su mu zato dali i njegovo ime. Augustinski novicijat je završio god. 1260. u Sanginesiju, a studij gramatike, logike i teologije u Tolentinu i Cingoliju. Za svećenika ga je zaredio u Cingoliju g. 1269. biskup iz Osima Sveti Benvenuto. Kao svećenik je djelovao u raznim mjestima: Macerati, Piaggiolinu di Fano, Montegiorgiju, Corridoniji, Sant’ Elpidiju, Recanatiju, Treji, Valmanente di Pesaro, Fermu i napokon, sve do svoje blažene smrti 10. rujna 1305., u Tolentinu.
Bio je jednostavan, znao je bez raspravljanja slušati i mlađe od sebe. Veoma je brižno pazio na svoje oči. Posjedovao je takvu krepost čednosti očiju koju bismo mi danas nazvali gotovo pretjeranom. Svetac se pak bojao da se preko neopreznosti u pogledima u njegovo srce ne bi ušuljao neprijatelj ljudske naravi i oteo mu njegovo duhovno blago. Samo tako možemo pravo shvatiti njegovo ljubomorno čuvanje očiju od svega onoga što smatraše ne samo opasnim, već i nepotrebnim.
Svetac je bio i veliki poštovatelj i obdržavatelj siromaštva. Njegove su životne potrebe bile svedene na najmanju mjeru. Odjeća siromašna, ležaj više nego skroman, slamnjača i ništa drugo. Za pokoru se oštro bičevao, osobito petkom. Nikad nije jeo meso, jaja, mliječnih proizvoda ni voća. Krajnji isposnik. Hranio se povrćem, i to bijaše nezačinjeno. Postio je o kruhu i vodi ponedjeljkom, srijedom, petkom i subotom, a u Korizmi u sve dane osim nedjelje.
Pa ipak on, tako strog sa samim sobom, gotovo nemilosrdan asket, prema drugima bijaše sama dobrota. Prema subraći, prijateljima, pokornicima pokazivaše neobičnu učtivost, punu neke nadzemaljske vedrine. Njegovu su dobrohotnost naročito osjećali siromasi, patnici, gosti. U tome je bio divan i nenatkriljiv. Znao je u sebi spojiti ono što bi nam na prvi pogled izgledalo nespojivo: najveću strogost života s najvećom ljudskošću i dobrotom prema drugima. Šest mjeseci prije smrti svetac je na osobit način doživljavao Božju blizinu. Kao da je već na ovoj zemlji imao predosjećaj one slave koja će se objaviti u nebu.
Zato je često ponavljao Pavlove riječi: “Imam želju umrijeti i biti s Kristom” (Fil 1,23). Od XVI. do XVIII. stoljeća bio je jedan od najviše štovanih svetaca i u Europi i u obje Amerike. Nakon kanonizacije god 1446. njegovo se štovanje iz Italije proširilo u Španjolsku, Francusku, Belgiju, Njemačku, kasnije u Ameriku. Njemu u čast podignute su mnoge veoma lijepe crkve. Veoma se štovao u ovim gradovima: Tolentinu, Rimu, Veneciji, Gentu, Ypresu, Bruggeu, Kölnu, Bruxellesu, Louvainu, Antwerpenu, Münchenu.