Europska energetska katastrofa iz dana u dan postaje sve gora. Računi za energiju su deset puta veći nego godinu prije i prijete zatvaranjem velikih industrija i malih poduzeća u Velikoj Britaniji, Njemačkoj i ostatku Europske unije. Za sada se čini da će Europa tijekom nadolazeće zime biti gotovo u potpunosti lišena ruskog plina.
Tijekom posljednjih nekoliko mjeseci većina europskih država odbila je plaćati plin u ruskim rubaljima, zatim su uslijedila razna zatvaranja plinovodne mreže od strane Poljske i Ukrajine, a Rusi su na to odgovorili redukcijama plina (prvo na četrdeset posto isporuke, pa na dvadeset posto i konačno na nula posto) i zatvaranjem plinovoda Sjevernog toka I. U ljeto je drama uključivala spor oko plinskih turbina za plinovod, koje su zapele u Kanadi zbog sankcija, a zatim su poslane Siemensu u Njemačku, a potom su ih Rusi odbili jer su sankcije Europske unije transakciju učinile nezakonitom.
I Europska unija i Rusija su daleko više usmjerene na pripisivanje krivnje za nadolazeću katastrofu jedna drugoj nego traženje prilagodbe kojom bi se ona izbjegla.
Njemačka je otkazala otvaranje Sjevernog toka II. u veljači kao odgovor na rusku invaziju na Ukrajinu. Za sada se čini da u Njemačkoj nema smisla kupovati ruski plin preko Sjevernog toka II. Prema riječima njemačke ministrice vanjskih poslova Annalene Baerbock, njemački glasači moraju se žrtvovati za Ukrajinu. Ova i druge izjave sugeriraju da Europa odbija kupnju.
Na početku krize, kada je Zapad najavljivao da će odbiti kupnju ruskog nafte i plina, pretpostavka Zapada bila je da Rusi moraju prodavati i da će prodavati naftu i plin, jer o tome ovisi njihovo gospodarstvo. Onda je u kasno proljeće odgovor iz Rusije bio „da, ali morate platiti u rubaljima“. Neke europske države jesu; neki nisu; samo su ovim posljednjima zatvorili plin. Ruski predsjednik Vladimir Putin inzistirao je da će Gazprom poštovati sve svoje ugovore i okrivio je Europljane za zastoj. Putin je 6. rujna rekao da je Rusija i dalje voljna prodati Europi plin i prikazao zastoje kao ranu koju je Zapad sam sebi nanio, ali dva dana ranije Dmitrij Medvedev, bivši ruski predsjednik, napisao je da se Njemačka proglasila neprijateljem Rusije. „Nema plina? Šteta.“
Njemačka, koju sada čeka neizbježna kriza, dugo je bila glavni motor Europske unije, tj. funkcionirala je sve dok je golemi njemački proizvodni, kemijski i industrijski kompleks imao jeftin ruski plin. Pravo pitanje je što će se dogoditi s Europskom unijom kada Njemačka postane prosjak?
Luuk Middelaar, veliki teoretičar Europske unije, primijetio je da su mir, prosperitet i moć tri glavna cilja europskog projekta. Europska unija nikada nije bila „projekt moći” u vojnom smislu. Oružane snage njezinih država članica u potpunosti su podređene NATO-u. Ali ekonomske sankcije nametnute Rusiji uvelike povećavaju tvrdnju Europske unije da je projekt ekonomske moći. Sankcije su na putu da ozbiljno ugroze status Europske unije kao projekta prosperiteta.
S druge strane, Sjedinjene Američke Države uspjele su pridobiti potporu država G-7 za svoj plan stavljanja embarga na rusku naftu na tržištu i istovremeno ograničiti cijenu koju Rusija dobiva za nju. Ovaj plan je očito zamisao ministrice financija Janet Yellen. Što je dovelo do povećane suradnje Rusije s nizom drugih zemalja predvođenih Kinom, Indijom i Turskom. Sve su te zemlje jasno dale do znanja da njihovu energetsku politiku ne će diktirati Zapad ili zapadne sankcije. Rusi su na sve sankcijske planove odgovorili jednostavnom izjavom da će prestati opskrbljivati sirovom naftom i plinom zemlje koje uvode ograničenje cijena.
Ako Zapad nastavi s planom ministrice Yellen, a Rusija odbije igrati po njemu, što onda? Logičan ishod, izostanak ozbiljnog zaokreta u globalnom gospodarstvu i pritisak na povećanje cijena energije. U prosincu dolazi obećana provedba plana ministrice Yellen, što je slično pokušaju Europske unije.
Čak i ako se prizna da je rat sankcijama pravedan, to ne znači da je razborit. Naprotiv, posljedice politike Zapada očito nisu u skladu s javnim dobrom i uključuju veći rizik od gubitka nego dobitka. Sankcije imaju smisla samo ako su nužno i učinkovito sredstvo za istjerivanje Rusa iz Ukrajine, ali njihova stvarna sposobnost da to učine je nikakva. Sankcije bi bile dobre ako bi gurnule Rusiju do granice neimaštine, što trenutačno ne čine! Ali zapadni kreatori politike misle drugačije.