Iako tijesno, blok desnih političkih stranaka ostvario je pobjedu u Švedskoj. Dosadašnja švedska premijerka Magdalena Andersson priznala je poraz. Nakon osam godina lijeva socijaldemokratska opcija silazi s vlasti.
Novu vlast činit će koalicija Umjerenih, Švedskih demokrata, demokršćana i liberala.
Prvi put dio vlasti činit će Švedski demokrati kao pojedinačno najsnažnija stranka desnice. Ova stranka zastupa tvrde protuimigrantske stavove i upravo je protivljenje migracijama zaslužno za veliki rast ove opcije.
U Švedsku se posljednjih godina doselilo stotine tisuća migranata, a država je postala najveći multi-kulti eksperiment u Europi. Država je prepuna no-go zona (šerijatskih gheta), a kriminal i obračuni imigrantskih bandi otežavaju normalno funkcioniranje svakodnevnog života.
U samo nekoliko godina Švedska se od jedne o najsigurnijih zemalja pretvorila u leglo kriminala i uličnih obračuna. U dijelovima Švedska, koji liče na Bliski istok i Sjevernu Afriku, vlada (polu)ratno stanje. Uz nastavak dosadašnje politike Švedska bi vrlo brzo postala propala država.
Pred novom vladom su ozbiljni izazovi. Ne samo komplicirana vanjskopolitička situacija (uvjeti Turske za ulazak u NATO), nego i izazovna unutarnja politička situacija. Veliko je pitanje kako migrante integrirati u švedsko društvo s obzirom na to da ovi odbijaju integraciju i žele stvaranje paralelnih društava, a pojedini ekstremisti doslovce prijete da će kroz koje desetljeće Šveđane pretvoriti u manjinu u vlastitoj državi.
1990-ih neeuropski su migranti činili 3 posto švedske populacije. Već danas je prema nekim procjenama oko 25 posto migranata, s tim da je broj posljednjih godina rastao za dva posto godišnje. Kao što u knjizi „Čudna smrt Europe“ piše Douglas Murray, „demografska istraživanja pokazuju da će etnički Šveđani postati manjina u Švedskoj već za trajanja životnog vijeka većine ljudi koji su danas živi“.
Pretvaranje Švedske u najveći multi-kulti eksperiment ne bi bilo moguće bez samomržnje švedskih političkih elita, posebno onih lijeve provenijencije.
Murray u knjizi navodi tri primjera samomržnje. Švedska socijaldemokratska ministrica za integraciju 2004. tako je u kurdskoj džamiji izjavila da su Šveđani ljubomorni na Kurde jer imaju bogatu i ujedinjenu kulturu i povijest, za razliku od Šveđana koji se diče samo glupavim stvarima poput slavlja Ivanjske noći.
2005. je jedan novinar upitao Lisu Bergh, tajnicu švedskoga parlamenta i glavnu dužnosnicu za integraciju, je li švedska kultura vrijedna očuvanja ili ne, na što je ona odgovorila ovako: „Pa, što je zapravo, švedska kultura? I mislim da sam time odgovorila na pitanje“.
Čak je i švedski premijer Fredrik Reinfeldt (iz konzervativne „Umjerene stranke“) 2006. izjavio: „Samo je barbarstvo istinsko švedsko. Svaki je daljnji razvoj došao izvana“.
Nastavak politike samomržnje i masovnih migracija Švedsku izravno vodi u propast. Hoće li nova desnica vlada promijeniti trendove ostaje za vidjeti. Kako bilo, glasači su poslali poruku da žele promjenu i da je dosadašnja ljevičarska politika autodestruktivna.
