Kad sam studirao morao sam čitati Marxa, Freuda, Nietzschea, Rortya, Foucaulta, Derridaa, de Mana, Adorna i Lacana. Ovi mislioci i kritičari bili su nam predstavljeni kao autoriteti čak i dok su se borili protiv same ideje autoriteta. Sav razgovor u humanističkim znanostima tada se vrtio oko redefiniranja „kanona“ i razbijanja dominacije mrtvih bijelih muškaraca. Proučavali smo te mislioce s poštovanjem kao što sjemeništarci studiraju crkvene oce.
Tadašnji kurikulum imao je i poseban ishod, a je on pogađate bio politički. Nietzsche, Freud, Derrida, de Man i Lacan imali su svoje protuprogresivne stavove, ali to nije bilo ono što su profesori isticali. Freudova koncepcija nesvjesnog, na primjer, bacila je pesimističko svjetlo na savršeno društvo; zakomplicirala je viziju ugnjetavanja nevinih iz kojih je politika identiteta 80-ih crpila moralni autoritet. Dakle, profesori su zanemarili taj problem i umjesto toga upotrijebili Freuda protiv tradicionalnih predodžbi muškosti i seksualnosti. Preferirali su neke teme – subverzivne – u odnosu na druge. To je ono što su profesori predstavljali studentima. Bila je to cjelokupna kritika organizirane religije, prosvjetiteljskih ideala i buržoaskog načina života. Kritika je izjednačena s neprekidnim projektom razgradnje tradicionalnog, zdravorazumskog i normativnog društvenog uređenja.
Zvuči kao da je to bilo obrazovanje, ali zapravo je to bio način profesionalizacije. Radovi o kojima se tako često raspravljalo na seminarima i konferencijama, citirani u knjigama i časopisima i spominjani na razgovorima za posao, zaslužili su status disciplinarnog znanja. Ako ste bili nervozni oko dobivanja radnog mjesta i impresioniranja starijih, kao što smo svi mi bili, naučili ste im brzo pokazati svoju spremnost za posao. Ako niste mogli odgovoriti na pitanja o Derridi ili o Foucaultu, onda je vaša akademska budućnost bila neizvjesna.
Upozorenja Edmunda Burkea protiv revolucije, ako su se ikada pojavila na predavanjima, predstavljena su samo kao povijesna izjava, a ne skup ideja o zdravoj i pravednoj politici. T. S. Eliotove pritužbe na propadanje civilizacije tretirane su kao dio njegova pjesničkog pothvata, a ne kao nešto što bi se trebalo smatrati istinitim. Ne sjećam se da su se memoari Bookera T. Washingtona Up from Slavery, sa svojom socijalno konzervativnom porukom protestantske radne etike i političkog strpljenja, ikada pojavili na kolegiju ili konferenciji humanističkih studija, iako je Washington 1903. bio među poznatim Amerikancima u svijetu, napose u Europi.
Hayekova Kontrarevolucija znanosti sadrži pažljivu analizu percepcije koja potvrđuje njegove sumnje u društveni inženjering, ali ne sjećam se da je njegovo ime spominjano na predavanjima mojih profesora. Memoari Whittakera Chambersa Witness potvrdili su neke od tvrdnji Joea McCarthyja, ali nisu nam dati za čitanje usprkos vrhunskim književnim kritikama. Konzervativci u 70-ima i 80-ima proizveli su solidne studije o lošim učincima komunizma i revolucionizma, ali su ih kulturni kritičari u mom području ignorirali, iako su inzistirali da kritika društva treba postajati.
Tadašnje profesore je nastavni plan i program naveo da vjeruju da su tradicionalisti i konzervativci zatvorenog uma, a da su prijestupnici otvorenog uma jer su inovativni. Cijela situacija bila je paradoksalna – tradicija protutradicionalista, pravovjerje protupravovjernih – ali je djelovala. Protivnička kultura preuzela je sve sfere društvenog života. Sjećam se nekoliko starih profesora koji su te 1981. imali oko šezdeset pet godina, koji su još uvijek govorili o Chauceru i čitali retke iz papinih poslanica i poticali nas da uživamo u zvukovima dvostiha. No bili su na odlasku, i brzo su otišli. Sva energija bila je na strani mladih revolucionara željnih ismijavanja tradicije. Nije bilo poštovanja prema remek djelima, a često se preispitivao i sam pojam „klasike“.