Ovih dana ste na Twitteru mogli vidjeti video u kojem Giorgia Meloni govori o tome kako Francuska institucionalno iskorištava monetarnu ovisnost bivših kolonija u Africi da bi ostvarila profit. Navela je primjer siromašne Burkine Faso u kojoj se prisiljava djecu da rade u rudnicima zlata, a Francuska od toga ostvaruje veliku profit. Snimka je dostupna na internetu, a prikaz slike za vrijeme televizijske debate pokazao se kao moćan efekt za njezine glasače. Predstavila se kao pravednica protiv globalne elite koja upravlja svijetom.
Bivša učenica Stevea Bannona zasigurno je odlučna pridobiti potporu javnosti u trenutku kada se krenulo u provođenje strožih mjera protiv dolazaka migranata u Italiju. Preuzela je Bannonovu retoriku protiv radikalnog islama (2018. je imala samo 4% glasova u Italiji, što je daleko manje od 26% glasova koje je osvojila na posljednjim izborima).
Dok se bori protiv muslimanskih migranata, Meloni je svoju političku ideologiju odlučila usmjeriti prema kulturnoj poziciji reorganizacije talijanskog društva, a ne prema nekoj novoj ekonomskoj doktrini. Što samo potvrđuje da današnja desnica i ljevica nemaju nište ponuditi da bi došlo do ublažavanja trenutačne krize u kojoj se Italija nalazi. Nadalje, njezino protivljenje woke ideologiji i LGBTIQ+ lobiju tek se treba pokazati u reformama političkog zakona, a ne u praznim političkim govorima.
Želja njezine stranke, ali i same Meloni, jest da pokrene “revolucionarni konzervativizam“, svojevrsnu pobunu protiv modernog svijeta, što zagovara ona, kao i istaknuti fašistički ideolog Julius Evola. Iako se u javnim nastupima talijanske premijerke nikad nije mogla naći naznaka da spominje Evolu, nego je vidljivo vraćanje talijanskim kulturnim teoretičarima Luigiju Longanesiju i Giuseppeu Prezzoliniju da bi se prevladao postfašizam, ipak postoji kulturna praznina koju Evola ispunja.
Prije razmišljanja o potezima svoje vlade, koje je u početku bilo zadano trenutcima entuzijazma, bez dubokih korijena, Meloni pokazuje da po uzoru na Evolu misli na samooblikovanje, tj. poostvarenje, jer mora djelovati na samu sebe kako bi se mogla boriti protiv svega što je bezoblično. To je jedan od razloga zašto u onom kratkom videu na francuskom jeziku Meloni misli da je Mussolini bio dobar vođa Italije u vremenu velike gospodarske krize. Takav proces zahtjeva od pojedinca da ostvari autoritet kako bi nadvladao sve podjele u društvu, a ostvarenje takvog procesa nužno vodi do protivljenja demokratskim strukturama društva.
Slogani koje imaju grupacije koje podržavaju Meloni kao Prima l’Italia (Prvo Italija), FareItalia (Obnovimo Italiju), Movimento Nazionale per la Sovranità (Nacionalni pokret za suverenitet) zapravo pokazuju nasljeđe Evole, što se napose može iščitati iz njegove prijepiske s Giorgiom Almiranteom u kojoj naglašava da fašizam ne treba uzimati kao cjelinu, nego ga se treba gledati u kontekstu povijesnih uvjetovanosti. Iz tih uvjetovanosti Meloni nastoji uzeti ono što će joj kod talijanskih glasača donijeti podršku, što je legitimno, ali kao cilj može imati uništenje jednog društva.
U političkom diskursu Meloni isto tako često govori o talijanskoj Italiji, što nesumnjivo podsjeća na formiranje novog čovjeka, plemenitog Talijana, jer su građani Italije bili beskičmenjaci (baš kako bi to vidio Evola) i potrebna im je reforma, a to će donijeti žena koja je do nedavno bila politički aktivist bez iskustva u realnom sektoru.
I tu sada dolazimo do ključnog problema: svako društvo ima pravo odrediti kako želi, uz konsenzus, da sustav funkcionira, ali talijanski neofašizam će se nakon nekog vremena okrenuti prema Hrvatskoj. Ne u smislu teritorijalnih pretenzija jer je to passé, nego kulturnog kontroliranja regija koje Italije smatra dijelom svoga teritorija, što je još opasnije za našu zemlju. Stoga Meloni tek treba započeti ostvarivati predizborna obećanja, a to će vjerojatno pokazati nihil novi sub sole („pod suncem ništa novo“).
