VII. razmatranje. Osjećaji zapuštena umirućeg koji je za života malo mislio na smrt.
Uredi kuću svoju jer ćeš umrijeti, nećeš ozdraviti. (Iz 38,1)
- Tužno stanje svjetovnjaka pri smrti
Zamisli da se u ovaj čas nalaziš pokraj nekog bolesnika koji će kroz koji sat morati umrijeti. Bijedan bolesnik, gledaj koliko ga muči bolest, nesvjestica, gušenje u prsima, teško disanje, ledeni znoj, slabost u glavi, malo čuje, slabo vidi i razumije te jedva da štogod može govoriti. Između svih njegovih nevolja najgora je ta što je blizu smrti; umjesto da misli na dušu i pripravlja račune za vječnost, on jedino misli na liječnike i lijekove te kako bi brže i lakše ozdravio i oslobodio se onih muka koje ga uništavaju. „Drugo ništa ne mogu nego jedino o sebi misliti“, veli Lovro Justinijan, govoreći o onima koji tako umiru.
Barem da ga njegovi roditelji i prijatelji, ako ne drugi, upozore na pogibeljno stanje, u kojem se nalazi; ali ne, nema među svom njegovom rodbinom i prijateljima, nekoga tko bi imao snage upozoriti ga na njegovu blizu smrt te ljubazno kršćanski opomenuti, da primi svete sakramente; svatko se od tog ustručava, tobože da ga ne uznemiri.
Oh, Bože, odmah sad ti zahvaljujem, što ćeš dopustiti, da će me braća moje udruge na smrti dvoriti, koji se tada o drugome neće brinuti osim za moje spasenje, i svi me potpomagati da sretno umrem!
Međutim, ako se o smrti ništa ne govori, ipak bolesnik, gledajući zbunjenu obitelj, dogovore i šaptanje liječnika, česte lijekove, te se nevoljni bolesnik nalazi u strahu i pometnji, grižnji savjesti, slabom ufanju, govoreći sam sa sobom: „Ajme, tko zna jesu li se izbrojili moji dani?“
Kako će se bolesnika dojmiti, kakvi li će osjećaji njim zavladati kad sazna da mu je smrt blizu; kakav će ga strah obuzeti kad čuje: „Uredi kuću svoju jer ćeš umrijeti i nećeš živjeti?“; „Čuješ, tvoja je bolest neizlječiva, valja da primiš svete sakramente, da se s Bogom sjediniš i sa svijetom oprostiš.“ – Da se sa svijetom oprostim?
Kako? Zar moram sve ostaviti? Onu kuću, ovaj dvorac, rodbinu, prijatelje, zabave i šetnje? Da, sve, već je bilježnik došao i piše ostavštinu i oproštaj: „Ostavljam ovo onom, ostavljam to drugom, ostavljam sve.“ A sobom, što se nosi? Ništa drugo osim komad platna, koje će do malo zajedno s njim strunuti u grobu. Ah! Kako će se uznemiriti i smesti umirući kada opazi da ukućani plaču, prijatelji uza nj šute, ne usuđuju se govoriti?
Ali će mu višu muku zadati onaj pakleni nemir u duši, radi neurednog i raspuštenog življenja, koje je sve do onog časa provodio usprkos tolikim opomenama i božanskim prosvjetljenjima; nakon savjetovanja duhovnih otaca te nakon tolikih obećanja koja nije nikada ispunjao ili ih je kasnije zanemario.
Tada će reći: „Tužna i nevoljna mene, toliko me je Bog rasvjetljivao; dao mi toliko vremena da uredim svoju dušu, a nisam ništa činio; a evo me sad na kraju života! Što bi me stajalo da sam izbjegao onu grešnu prigodu, da sam prekinuo ono prijateljstvo, da sam se svakog tjedna ispovijedao! Sve da me je to moralo i moglo zapasti, trebao sam sve činiti da spasim dušu što je najpotrebitije. Ah! Da sam izvršio onu odluku koju sam bio učinio, da sam proslijedio, kao što sam bio počeo, kako bih sad bio zadovoljan i sretan. Ali na moju nesreću to nisam izvršio, a sad više nema vremena to učiniti.“
Takva su čuvstva i osjećaji umirućih koji su za života zanemarili dušu, slični su osuđenima koji se već u paklu žaloste i jadikuju što su zbog svojih grijeha zapali u muke paklene, ali bez koristi i bez ikakve nade da će se ikada više moći popraviti i iz muka izbaviti.
Molitva: Gospodine, da mi u ovaj čas javiš da ću brzo umrijeti, odmah bi osjetio golemu žalost koja bi me spopala. Zahvaljujem ti što me rasvjetljuješ i daješ mi vremena da se osvijestim i obratim. Ne, Isuse moj, neću više od tebe bježati. Dosta je što si mi do sada izišao u susret i nisi me odbacio. Posve pravedno i s razlogom moram se bojati da ćeš me, ako ti se sad ne predam i ne obratim, zauvijek odbaciti od sebe. Dao si mi srce, da te ljubim, a ja sam ga zlouporabio; ljubio sam stvorove, tebe sam zanemario, moj stvoritelju, moj Otkupitelju, koji si za mene svoj život dao.
Umjesto da sam te ljubio, ja sam te toliko put vrijeđao i pogrdio! Znao sam da ću te onim grijehom uvrijediti, a ipak sam ga učinio, Isuse moj, kajem se i iz svega srca žalim, što sam te toliko put ožalostio; promijenit ću svoj život. Odričem se svih slasti ovog svijeta, da tebe ljubim, tebi udovoljim, Bože moje duše.
Pokazao si tolikim znakovima da me ljubiš, htio bih ja i još, prije nego umrem da ti pokažem kakav znak moje ljubavi. Od sada primam sve bolesti, sve patnje koje će mi doći, jedino me jačaj da ih strpljivo podnesem tebi za ljubav. Ljubim te neizmjerna dobroto, ljubim te više nego ikakvo dobro ovog svijeta, udijeli mi ljubav i daruj mi svetu ustrajnost. Marijo, ufanje moje, moli Isusa za mene.
Vigilare.info svake nedjelje donosi jedno razmatranje crkvenog naučitelja svetoga Alfonza Liguorija koji je u 18. stoljeću napisao knjigu pod naslovom „Priprava za smrt, razmatranja o vječnim istinama“. Tekstove uzimamo iz prijevoda fra Ambra Miletića iz 1906. godine, koji je 2007. godine izdao nakladnik „Sav Tvoj“, a Vigilare.info je napravio minimalnu redakciju.