Konzervativizam je posljednjih godina u snažnom porastu, kako u Europi, tako i u Sjedinjenim Američkim Državama. Snažna podrška konzervativnim strankama u Europi donosi i veću političku odgovornost konzervativaca, jer je došlo vrijeme da ideološka načela postanu dio zakonodavstva država. Uz promjenu zakona, jedno od pitanja koje se postavlja je uloga država u društvu koje je definirano konzervativnim vrijednostima.

U procesu redefiniranja sustava vrijednosti u društvu europski konzervativci su tradicionalni usmjereni prema intervenciji vlasti u ekonomiju i u velikoj mjeri zagovaraju socijalnu državu. Paradoksalno, za razliku od konzervativističke ideologije na Zapadu, kod primjera Mađarske se može uočiti pomicanje fokusa sa socijalne države na jačanje uloge obitelji u društvu.

Konzervativni pokret može imati koristi od prepoznavanja ovoga, ali prije toga europski konzervativci moraju naći rješenje za ulogu vlasti u životima građana, što pokazuje nedorečenost današnjeg konzervativizma. U tom su procesu neokonzervativci prestali biti dio konzervativnog pokreta, ako su ikada i bili, jer predstavljaju tradicionalne socijaldemokrate skandinavskog tipa.

To potvrđuje C. Bradley Thompson u svojoj knjizi The Rise and Fall of Neoconservatism tvrdeći da se bit neokonzervativističke ideologije sastoji od „sinkretičkog intelektualnog pokreta pod utjecajem različitih (ideoloških) mislilaca kao što su Platon, Trocki i Hayek“, a Daniel Bell, vodeći neokonzervativni sociolog, sebe je definirao kao „socijalistu u ekonomiji, liberala u politici i konzervativca u kulturi“.

Socijalisti nisu odustali od cilja da podrede pojedinca državi, a to se posebno očituje kroz oporezivanje privatnog vlasništva, točnije kroz izglasavanje zakona kojima se želi provesti nacionalizacija. U procesu nacionalizacije vraćamo se na ekonomski irelevantnu marksističku maksimu egalitarne ekonomske preraspodjele (dobar primjer su zemlje Skandinavije). Za razliku od socijalista koji žele povećati poreze, istinski konzervativci žele ograničiti ulogu države i nastaviti plaćati porez, ali ne da porez postane svrha samom sebi.

U Sjedinjenim Američkim Državama neokonzervativni pokret unutar Republikanske stranke odbija govoriti otvoreno o porezima, a ako bi političari govorili onda su se služili populističkim parolama kojima bi obećali smanjenje poreza i nova radna mjesta. Neokonzervativci su za vrijeme Reganove i Bushove administracije odveli vlastitu državu u ropstvo, povećavajući socijalne beneficije i redistribuirajući dohodak koji je doveo do nagrizanja ekonomskog rasta. Time su neokonzervativci došli do sukoba s “vlastitim stajalištima o slobodi”.

Neokonzervativni ideolozi su u procesu ispunjavanja želja građana za povećanjem profiti u poslu, većim plaćama i boljim standardnom života dobili vjernu glasačku bazu, kako u Sjedinjenim Američkim Državama, tako i u Europi. Konzervativizam bi u trenutnom sukobu s neokonzervativizmom trebao iskoristiti libertarijansko načelo da ekonomska raspodjela može biti pravedna samo ako se u navedenom procesu događa dobrovoljna raspodjela dobara u kojem nije povrijeđena ničija sloboda. Konzervativci trebaju biti svjesni toga u godinama koje dolaze i da se konačno odvoje od ekonomskog socijalizma.