Neposredno prije nego što je umro u utorak, kardinal George Pell napisao je članak za The Spectator u kojem je osudio planove za nadolazeću “Sinodu o sinodalnosti“ kao “otrovnu noćnu moru“. Knjižica koja je objavljena kao pripremni materijal Sinoda, koja će se održati u dvije sjednice ove i sljedeće godine, „jedan je od najproturječnijih dokumenata ikada poslanih iz Rima“, rekao je mons. Pell. Ne samo da je „obrađen u neomarksističkom žargonu“, već je „neprijateljski prema apostolskoj tradiciji“ i zanemaruje temeljna kršćanska načela kao što su vjera u božanski sud, raj i pakao.
Australski kardinal, koji je izdržao užasnu muku zatvora u svojoj domovini pod lažnim optužbama za seksualno zlostavljanje prije nego što je oslobođen, bio je vrlo hrabar. Nije znao da će umrijeti kad je napisao ovaj tekst; bio je spreman suočiti se s negodovanjem pape Franje i organizatora Sinode kada tekst bude objavljen. Ovako, njegova iznenadna smrt mogla bi dati dodatnu snagu njegovim riječima kada Sinoda o sinodalnosti započne ovog listopada.
U nastavku Vam donosimo tekst kardinala Pella:
Predstavnici Biskupe sinode sada su zauzeti konstruiranjem onoga što vide kao “Božji san“ o sinodalnosti. Nažalost, ovaj se božanski san razvio u otrovnu noćnu moru unatoč dobrim namjerama biskupa.
Napravili su knjižicu (pamflet) od četrdeset pet stranica koja predstavlja prikaz prve faze “slušanja i razlučivanja“, održanih u mnogim dijelovima svijeta, i to je jedan od najproturječnijih dokumenata ikada poslanih iz Rima.
Dok zahvaljujemo Bogu što se broj katolika diljem svijeta, osobito u Africi i Aziji, povećava, slika je radikalno drugačija u Latinskoj Americi, gdje je porastao broj protestanata i ateista (sekularista).
Bez imalo ironije, dokument je naslovljen Raširi prostor svog šatora, a cilj toga nije prihvatiti nove obraćenike i vjernike — one koji su odgovorili na poziv da se obrate i vjeruju — već svakoga tko bi mogao biti dovoljno zainteresiran da sluša. Sudionici se pozivaju da budu gostoljubivi i radikalno uključivi, jer nitko nije isključen.
Dokument ne potiče ni katoličke sudionike da učine učenicima pripadnike svih naroda (usp. Mt 28, 16-20), a još manje da propovijedaju Spasitelja bilo zgodno ili nezgodno (usp. 2 Tim 4, 2).
Prva zadaća za sve, a posebno za učitelje, jest slušati druge u Duhu. Prema ovom nedavnom ažuriranju Radosne vijesti, “sinodalnost“ kao način postojanja Crkve ne treba definirati, već samo živjeti. Sve se formira oko pet kreativnih formi djelovanja, počevši od radikalne uključivosti i kreće se prema misiji u participativnom stilu, prakticirajući „suodgovornost s drugim vjernicima i ljudima dobre volje“. Priznaju se poteškoće, poput rata, genocida i jaza između klera i laika, ali sve se može održati, kažu biskupi, živom duhovnošću.
Slika Crkve kao šatora koji se širi s Gospodinom u središtu dolazi od proroka Izaije, a smisao je naglasiti da je šator koji se širi mjesto gdje se ljudi slušaju, a ne osuđuju i isključuju.
Tako čitamo da Božji narod treba nove strategije; ne svađe i sukobe nego dijalog, gdje se odbacuje razlika između vjernika i nevjernika. Božji narod zapravo mora slušati vapaj siromaha i zemlje.
Zbog razlika u mišljenjima o pobačaju, kontracepciji, ređenju žena i homoseksualnosti, neki su smatrali da se o tim pitanjima ne mogu uspostaviti ili predložiti nikakvi konačni stavovi. To također vrijedi za poligamiju, razvod i ponovni brak.
Međutim, dokument jasno govori o problemu inferiornog položaja žena u Crkvi i opasnostima klerikalizma, iako se priznaje pozitivan doprinos mnogih svećenika.
Što učiniti s ovim pokvarenim izljevom dobre volje New Agea? To nije sažetak katoličkog nauka ili učenja Novoga zavjeta. Dokument je nepotpun, neprijateljski na značajan način prema apostolskoj tradiciji i nigdje ne priznaje Novi zavjet kao Riječ Božju, nije normativ za sva učenja o vjeri i moralu. Stari zavjet se ignorira, patrijarhat se odbacuje, a Mojsijev zakon, uključujući Deset zapovijedi, nije priznat.
Sada se moraju istaknuti dvije stvari. Dvije posljednje faze Sinode u Rimu (2023. i 2024.) trebat će razjasniti stav o moralnim pitanjima, budući da je relator (glavni pisac i menadžer) kardinal Jean-Claude Hollerich javno odbacio nauk Crkve o seksualnosti, tvrdeći da je u suprotnosti sa suvremenom znanošću. U normalnim vremenima to bi značilo da je njegov nastavak dužnosti relatora neprikladan, dapače nemoguć.
Sudionici Sinode moraju odlučiti jesu li službenici i branitelji apostolske tradicije o vjeri i moralu ili ih njihova pronicljivost potiče da istaknu svoj suverenitet nad katoličkim naukom. Moraju odlučiti može li se temeljni nauk kao što su svećenstvo i moral staviti u pluralističko čistilište u kojem neki odlučuju redefinirati grijehe, a “većina“ se slaže da se razlike poštuju.
Izvan rasprave o samoj Sinodi je uočljivo kako disciplina popušta; osobito u sjevernoj Europi, gdje nekoliko biskupa nije ukoreno, čak ni nakon što su oni sami potvrdili da se ne slažu s naukom Crkve; a “pluralizam“ već postoji u nekim župama i redovničkim kongregacijama po pitanju stvari kao što je blagoslov aktivnih homoseksualaca.
Dijecezanski biskupi su nasljednici apostola, učitelji u svojim biskupijama i predstavljaju žarište mjesnog jedinstva za svoj narod i sveopćeg jedinstva oko pape, Petrova nasljednika. Od vremena sv. Ireneja Lionskog biskup je jamac trajne vjernosti Kristovu nauku i apostolskoj tradiciji. Oni su namjesnici i ponekad suci, kao i učitelji i slavljenici sakramenata, a nisu samo “ukrasno cvijeće“ ili oni koji pečatom nešto potvrđuju.
“Raširi šator“ predstavlja ideju za propuste biskupa, koji ponekad ne slušaju, imaju autokratske tendencije i mogu biti klerikalisti i individualisti. Postoje znakovi nade, učinkovitog vodstva i suradnje, ali dokument smatra da piramidalne modele autoriteta treba uništiti i da jedini istinski autoritet dolazi iz ljubavi i služenja. Treba istaknuti krsno dostojanstvo, a ne službeno ređenje. Stilovi upravljanja trebaju biti manje hijerarhijski, a više participativni.
Glavni akteri svih katoličkih sinoda (i koncila) bili su biskupi. Na suradnički način to treba provoditi u praksi i na kontinentalnim sinodama kako bi pastoralne inicijative ostale unutar granica zdravog nauka. Biskupi nisu tu samo da potvrde pravilan postupak i prihvate ono što su uočili, tj. da nekoj inicijativi ništa ne stoji na putu (lat. nihil obstat).
Nikome od sudionika Sinode: laicima, redovnicima/ama, svećenicima ili biskupima, ne odgovara odluka Sinode da glasovanje nije dopušteno i da se ne mogu predlagati prijedlozi. Prenijeti Svetom Ocu samo stajališta organizacijskog odbora da ono radi kako papa odluči je zlouporaba sinodalnosti, stavljanje biskupa na stranu, što je neopravdano sv. Pismom ili tradicijom. To nije zakonski postupak i podložan je manipulaciji.
Ogromnom razlikom, aktivni i pravovjerni katolici ne podržavaju sadašnje prijedloge Sinode. Nema previše entuzijazma ni na višim crkvenim razinama. Kontinuirani sastanci ove vrste produbljuju podjele i nekolicina može iskoristiti zbrku i dobru volju. Bivši anglikanci među nama u pravu su kad identificiraju sve dublju konfuziju, napad na tradicionalni moral i umetanje u dijalog neomarksističkog žargona o isključivosti, otuđenju, identitetu, marginalizaciji, onima bez prava glasa, LGBTIQ+ zajednici i tako dalje. Uz to se iz pripremnog dokumenta izostavljaju ili izmjenjuju kršćanski pojmovi oprosta, grijeha, žrtve, iscjeljenja i otkupljenja. Zašto u pripremnom dokumentu postoji šutnja o zagrobnom životu ili vječnoj kazni, ili o četiri posljednje stvari: smrti, sudu, raju i paklu?
Do sada je sinodalni način postupanja zanemarivao, dapače degradirao transcendentno, prikrivao središnje mjesto Krista apelima na Duha Svetoga i poticao ogorčenje, osobito među sudionicima.
Radni dokumenti nisu dio nauka Crkve (Učiteljstva). Oni predstavljaju osnovu za raspravu; koju prosuđuje cijeli Božji narod, a osobito biskupi s papom i pod papom. Ovaj radni dokument treba radikalno promijeniti, ali biskupi prije toga moraju shvatiti da postoji posao koji trebaju obaviti u ime Božje.
+ Kardinal George Pell