Ožalošćeni vjernici su u katedrali Svete Marije u Sydneyu glasno pljeskali Tonyju Abbottu dok je držao govorio tijekom mise zadušnice za pokojnog kardinala Georgea Pella. Bivši premijer Tony Abbott pokrenuo je obranu kardinala Georgea Pella, tvrdeći da je katolički konzervativni heroj bio žrtveno janje za Katoličku crkvu. U nastavku teksta možete pročitati cijeli njegov govor.
„Ovaj sprovod predstavlja manje tužan oproštaj od velikog prijatelja, a više radosnu počast velikom heroju. To je slavlje prekrasnog života, okupljanje nas vjernika kako bismo se ponovno posvetili idealima za koje je George Pell živio i kako bismo crpili snagu jedni od drugih za borbe koje dolaze.
Kardinal Pell je bio svećenik, biskup i prefekt vatikanskog Tajništva za ekonomiju. Ali nikada nije bio puki izvršitelj funkcije. U svakom od svojih poslova – mislioca, vođe, kršćanskog ratnika i ponosnog Australca – je želio da naša zemlja i civilizacija uspiju. Na propovjedaonici, za govornicom, na televiziji, na internetskim stranicama, za vrijeme obroka, nakon sv. mise ili ispovijedi, kao što većina vas ovdje prisutnih to već zna.
Uvijek je imao promišljene izjave, bio je karizmatičan, povremeno zapovjedan, stalno zabrinut za dobrobit drugih, i u konačnici pastoralni svećenik koji je mogao pronaći odjek Krista, čak i u najgorem grešniku.
Ukratko, on je najveći katolički sin kojeg je Australija dala i jedan od najvećih sinova naše zemlje. Nitko drugi nije bio nadbiskup Melbournea, pa poslije toga nadbiskup Sydneya. Nijedan drugi Australac nije bio tako visoko pozicioniran u vodstvu Katoličke crkve, ili toliko utjecajan u njezinim konklavama.
Kardinal Pell je bio ključan pokretač osnivanja triju centara visokog obrazovanja: Australskog katoličkog sveučilišta, Sveučilišta Notre Dame i koledža Campion– možda njegovog najdražeg – nazvanog po isusovačkom mučeniku, učilištu humanističkih znanosti, posvećenog da formira mlade studente u velikim književnim djelima i raspravama koje su oblikovale našu civilizaciju i zasad je učinile najboljim društvenim i kulturnim postignućem čovjeka.
Daleko od toga da je bio pristrani apologet ili da je skrivao grijehe Crkve, bili oni financijski ili intelektualni, on ju je kritizirao, kao što je znao da je Crkvi uvijek potrebna reforma (lat. – Ecclesia semper reformanda). Bio je prvi nadbiskup u Australiji koji je smijenio svećenika zbog seksualnog zlostavljanja i prijavio ga policiji, umjesto da ga sakrije na drugu župu.
U Rimu je nastojao osigurati da se prikupljene donacije od vjernika koriste za slavu Božju, a ne za privatne potrebe crkvenih velikodostojnika. Prije smrti je nacrt vatikanskog dokumenta, koji dodatno nagriza apostolsku tradiciju, nazvao “otrovnom noćnom morom“.
Kardinal Pell nikada nije bio blag na riječima, nikoga nije štetio. Samozadovoljnima, korumpiranima, lijenima, svojeglavima i intelektualno ograničenim pojedincima bio je egzistencijalni prijekor. A budući da smo to svi mi, na neki način, nije iznenađujuće što je postao meta. Usprkos dojmu koji je ostavljao i prirodnom autoritetu, osobno je bio skroman.
Nikada nije pao na modernu umišljenost da je veći od onoga što ga je oblikovalo, a tu su vjera, Crkva i domovina. U svom slavnom hvalospjevu drugom katoličkom heroju, B.A. Santamariju, izjavio je da netko biva „lažan prorok ako svi ljudi dobro govore o njemu“, prije nego što je ustvrdio da je Bob (Santamaria) trijumfalno izbjegao tu sudbinu.
A takvu je sudbinu još više imao sam kardinal Pell.
Njegovo nedavno zapažanje da pokret za klimatske promjene, citiram „ima neke karakteristike niske razine inteligencije i ne previše zahtjevne pseudoreligije“ bio je komentar koji je razbjesnio njegove protivnike upravo zato što je bio istinit.
Kroz povijest, to je bio razlog zbog kojega su ljudi bili mučenici – zbog govorenja nepopularne i nepoželjne istine. Ne mogu odati počast kardinalu bez spomena njegova progona. Bio je žrtveno janje za samu Crkvu. On nikada nije trebao biti pod istragom bez istinite tužbe, i nikada nije trebao biti osuđen u nedostatku dokaza, kao što je Vrhovni sud Australije jasno rekao u oslobađajućoj presudi.
Ali da je umro u zatvoru, bez oslobađajuće presude Vrhovnog suda, ovo bi danas bio sasvim drugačiji događaj, iako njegova nevinost ne bi bila ništa manja, pa čak i da je znana samo Bogu.
Ipak, prisutnost tolikog broja ljudi ovdje iz svih slojeva i statusa, od kojih mnogi nisu katolici, neki nisu kršćani, nekolicina su ateisti, zakašnjela je počast i možda priznanje da bismo trebali nastojati činiti ispravno prema onima kojima je u životu učinjena nepravda.
Njegov najveći trijumf zapravo nije bio to što je obnašao najviše crkvene dužnosti, nego što je zadržao svoju vjeru u okolnostima kada je morao sam sebi govoriti: Bože moj, zašto si me ostavio?… Nije podlijegao bijesu, samosažaljenju ili očaju, iako bi to učinila većina ljudi, i umjesto toga je prihvatio suvremeno raspeće, ponizno hodajući stopama našega Gospodina.
To je herojska vrlina koja ga, po mom mišljenju, čini svecem našeg vremena. I dok sam ulazio u crkvu čuo sam glasne povike prosvjednika ispred crkve koji kažu da će kardinal Pell goriti u paklu. Pomislio sam, sada barem vjeruju u zagrobni život.
Doista, krajnji trijumfalni život ovog vojnika za istinu, koji je kroz sumnju i ponižavanje došao do pobjede, trebao bi potaknuti obnovu povjerenja u univerzalnu Katoličku crkvu. Ako karakter znači vjerovati u sebe kada svi drugi ljudi sumnjaju u vas, onda to znači trpjeti za istinu koju ste izgovorili. A ako vjera znači sposobnost izdržati teške nedaće, nitko ne može biti bolja promocija katoličke vjere od kardinala Pella, posebno kod onih među nama kojima je često primamljivo nedostupna. Kao što se kaže u Evanđelju: „Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!“.
Upravo zato ću zadržati uspomenu na kardinala Pella u svom srcu, iz ljubavi prema prijatelju i mentoru, kao nježno dijete za tražene ali još ne postignute vrline.
A u ovim vremenima, kada je potrebnije nego ikad, boriti se u dobroj borbi, ostati na ispravnom putu i zadržati vjeru, sada je zasigurno na Katoličkoj crkvi u Australiji da promiče uspomenu u korist svog najvećeg prvaka. Trebalo bi organizirati duhovne vježbe po kardinalu Pellu, konferencije o kardinalu Pellu, akademske predmete o kardinalu Pellu, srednje škole i sveučilišta podignuti njemu u čast. Kao što je učinjeno i s drugim svecima.
Ako možemo usmjeriti naše molitve Majci Tereziji, Thomasu Becketu ili Augustinu, zašto ne bismo i pokojnom kardinalu, koji je bio jednako ugodan Bogu, siguran sam, i ima dodatnu vrlinu da je bio jedan od najboljih među nama?
Neka ga Bog blagoslovi”.