Iako Hrvatska povijesno, geografski i kulturološki pripada području Srednje Europe, i nakon hrvatskog osamostaljenja i ulaska u Europsku uniju hrvatsko društvo suočava se sa snažnim pokušajima jugoslavizacije i balkanizacije na kulturološkom planu. Književna suradnja u „regionu“ počinje cvjetati nakon 2000. godine, nema hrvatske serije u kojoj ne glume glumci iz „regije“ (naravno, nikada se ne navodi zašto bi prostor bivše Jugoslavije morao biti hrvatskom regijom), a neojugoslavenski krugovi rade sve na promicanju tzv. zajedničkog jezika. Promicanje „jedinstvenoga jugoslavenskog kulturnog prostora“ (strategija koja je prethodila i stvaranju prve jugoslavenske države) prisutno je i na drugim područjima, od kazališta do filma.

U istoj je funkciji i sustavno prikazivanje ostvarenja partizansko-komunističke filmske produkcije na HTV-u, pa tako gledatelji pod podmuklom oznakom antifašistički film (a znamo da je „antifašizam“ u Hrvatskoj instrument rehabilitacije komunizma i jugoslavenstva), mogu uživati u legendarnim epopejama bratstva-jedinstva, kao što su Bitka na Neretvi, Most, Kozara, Valter brani Sarajevo itd.

Balkansko stanje duha

U balkaniziranju Hrvatske istaknutu ulogu igraju tzv. cajke iliti turbo-folk. One formiraju balkansko stanje duha i potiču najniže strasti. Istočnjački melos u Hrvatskoj privlači stotine tisuća mladih ljudi. Nemoguće je pronaći dio Hrvatske gdje ne prednjački takva vrsta glazbe. Mladi se opuštaju najviše uz takvu glazbu. U sadržaju te glazbe neformirani identiteti pronalaze magnetsku privlačnost.

Mnogi će reći da je to samo zabava. No glazba još od davnih vremena ima veliku ulogu u zaglupljivanju ljudi. Još od vremena antike poznata je teorija ethosa – starogrčka doktrina o glazbi koja ističe da „glazba bitno utječe na formiranje čovjeka karaktera“. Platon je tako pisao kako je „najglavniji odgoj u glazbi. Ritam i harmonija najjače dopiru u unutrašnjost duše i najživlje je se doimaju, dajući joj pristalu ćud i čine čovjeka dobrim, ako se ispravno odgojio, dok se inače događa protivno“. Platon je čak iznio tvrdnju da je glazbom moguće srušiti i državu.

Hrvatski poraz

Poplava cajki u Hrvatskoj „rehabilitirala“ je i one pevaljke koje su devedesetih bile na agresorskoj strani. Naočitiji je primjer Fahreta Jahić Živojinović ili tzv. Lepa Brena koja se 1993. u Brčkome fotografirala u uniformi agresorske vojske. Štoviše, o istoj toj Breni u Hrvatskoj se prikazuju predstave, a biti na njima viđen predstavlja svjedodžbu javne prepoznatljivosti. To je slika Hrvatske 2023. godine.

Cajke su nedvojbeno hrvatski politički, moralni i kulturološki poraz, no nije ih moguće zabraniti. Ako ih i zabranite u gradskim prostorima uvijek će se naći oni privatni u koje će pohrliti rijeke mladih ljudi. Naša je tragedija ta što ti mladim ljudima nije ponuđena alternativa. Protiv glazbe, bila ona i estetsko smeće, nemoguće se boriti zabranama.

Iz ralja balkanluka možemo se izvući jedino formiranjem kulture više vrijednosti koja će privlačiti ljude, a posebno mlade. A za takvo što potreban je dugotrajan i težak rad. Ono što mnogi u Hrvatskoj eskapistički izbjegavaju.