U hrvatskoj društveno-političkoj močvari rijetko se raspravlja o ključnim temama. Jedna od tih tema nedvojbeno je i transhumanizam. Dok ga jedni nekritički hvale kao formulu ljudske besmrtnosti, drugi u ovoj ideologiji pronalaze velike opasnosti. Ozbiljne rasprave pritom nema, a rijetko tko ide u korijene filozofije transhumanizma.
Sam pojam „transhumanizam“ izmislio je Julian Huxley, brat poznatog književnika Aldousa Huxleya. Huxley je bio predsjednik Britanskog eugeničkog društva, evolucionist i socijalist. Kao takav smatrao je da čovjek može nadići samoga sebe te da se kroz znanstveni napredak može poboljšati ljudsko stanje.
Eugeničari su zagovarali čišćenje društva od onih članova koji su
smatrani „nezdravima“, bolesnima ili asocijalnima. Valjalo je odstraniti „štetne elemente“ koji ometaju evoluciju i „napredak“, a za takvo što dolazila je u obzir i sterilizacija i eutanazija.
Nakon vrhunca zloporabe eugenike u Trećem Reichu ova je pseudoznannost javno proskribirana, no nastavlja svoj zagrobni život kroz genetiku, a posljednjih godina kroz ideologiju transhumanizma (čiji su rodonačelnici listom bivši eugeničari), tj. kroz zagovaranje razvoja umjetne inteligencije koja, doduše, donosi brojne prednosti, ali skriva i dijabolično destruktivne potencijale.
U knjizi „Homo deus: kratka povijest sutrašnjice“ Harari daje sljedeću transhumanističku viziju: „Na početku dvadeset prvog stoljeća vlak napretka ponovno polazi s kolodvora – i vjerojatno će biti posljednji vlak koji će ikad napustiti postaju zvanu Homo sapiens. Oni koji ga propuste nažalost ne će dobiti novu priliku. Kako biste osigurali mjesto u tom vlaku, morate dobro razumjeti tehnologiju dvadeset prvog stoljeća, posebice moć biotehnologije i računalnih algoritama. Te su sile mnogo moćnije od pare i telegrafa i ne će se upotrebljavati samo za proizvodnju hrane, tkanina, vozila i oružja. Glavni proizvodi u dvadeset prvom stoljeću bit će tijela, mozgovi i umovi, a jaz između onih kojih znaju projektirati tijela i mozgove te onih koji to ne znaju bit će mnogo veći od jaza između Dickensonove Britanije i Mahdijeva Sudana. Zapravo će biti veći jaz nego između sapiensa i neandertalaca. U dvadeset prvom stoljeću oni koji se ukrcaju na vlak napretka steći će božanske sposobnosti stvaranja i razaranja, a oni koji će ostati iza suočit će se s izumiranjem“.
Stvaranje superčovjeka
Savjetnik Svjetskoga ekonomskog foruma, kako vidimo, najavljuje velike razlike između ljudi: onih popravljenih putem tehnologije i onih koji će se suočiti s izumiranjem. Harari dodaje da će većina ljudi zbog napretka tehnologije postati suvišna. Nije li to rebrendirana eugenika? Naime, ovakve su ideje izravno suprotstavljene kršćanskim vrijednostima. Ne postoje suvišni ljudi niti je itko od ljudi pozvan procjenjivati nečiju suvišnost. Svaki čovjek, pa i onaj rođen s određenim nedostatcima ima svoje ljudsko dostojanstvo.
Ideologija transhumanizma maskira se u plemenite motive kao što je zdravlje za sve, no krajnji je cilj transhumanizma, smatraju mnogi kritičari ove ideologije, jako daleko od bilo kakve jednakosti. Zapravo, moglo bi se reći da je razlika između eugenike i transhumanizma tek u tome što je transhumanizam eugenika s dobro plaćenim PR-om.
Već danas provode se istraživanja koja će u perspektivi omogućiti fizička poboljšanja sluha i vida, kognitivna i mentalna poboljšanja (npr. povećanje ljudske memorije), ugrađivanje čipova za praćenje tjelesnih funkcija i za prilagođavanje trenutnoga raspoloženja željenome. Razvija se i tehnologija koja će biti hvatati i dekodirati ljudske misli.
Konačni je cilj, kako je to još davno formulirao Robert Ettinger, stvaranje superčovjeka. Čovjek tako, na tragu darwinističke filozofije, nije zadnji stadij evolucije. Cilj je posthumanista stvaranje „postljudi“, tj. kiborga koji će imati mnoge veće kapacitete od postojećih ljudi. U konačnici želi se postići ovozemaljska kibernetička besmrtnost putem kombiniranja čovjeka i tehnologije. Dok kršćanstvo propovijeda vječni život na nebesima, transhumanizam želi – baš i mnoge ranije totalitarne ideologije – stvaranje ovozemaskoga raja. U manje optimističnim distopijskim scenarijima u procesu socijalnog darwinizma kiborzi bi jednostavno nadvladali ljude.
Ne vjerujući u Boga i život poslije fizičke smrti, a u strahu od smrti kojoj je podložno svako tijelo, trahumanisti tijelo proglašavaju zastarijelim koceptom koji treba evoluirati u besmrtnog kiborga. Time bi ušli u stanje posthumanizma o kojemu postoji obilje objavljene literature.
Još od Knjige Postanka postoji staro čovjekovo iskušenje: „I vi ćete biti kao bogovi“. Oni koji danas zagovaraju ideal materijalne besmrtnosti zagovaraju pobunu protiv Božje zamisli. Otud i mržnja prema čovjeku koji je stvoren na Božju sliku i priliku.