Ako bismo htjeli pronaći zajednički nazivnik modernih degenerativnih ideologija onda je to usmjerenost protiv svih istinskih vrijednosti.
Marksisti su otvoreno izjavili da njihova ideologija „proturječi cjelokupnom dosadašnjem razvitku“, a to znači i tada važem vrijednosnom sustavu koji je formiralo kršćanstvo.
Neomarksistička Frankfurtska škola zastupala je tzv. kritičku teoriju, koja je – kako ju je odlično opisao Patrick Buchanan – u biti „destruktivna kritika svih glavnih elemenata zapadne kulture, uključujući kršćanstvo, kapitalizam, vlast, obitelj, patrijarhat, hijerarhiju, moral, tradiciju, seksualne ograde, odanost, domoljublje, nacionalizam, nasljedstvo, etnocentrizam, konvencije i konzervativizam“.
Filozof Herbert Marcuse – ideolog šezdesetosmaša i član Frankfurtske škole koja je odigrala jednu od ključnih uloga u destrukciji Zapada – svojedobno je naglasio da „nije bila riječ o porazu 1968., nego o pobjedi, dugoročnom trijumfu, jer su ideje iz 1968. duboko prožele društveni korpus, do samoga establishmenta“.
I u pravu je. Politički i medijski establishment danas je na Zapadu otvoreno protukršćanski.
Pod krinkom borbe protiv „patrijarhata“ napadaju se brak i obitelj, seksualne perverzije dio su medijske svakodnevice, a u pitanje se dovode svi autoriteti.
Na udaru su, dakako, i domoljublje i nacionalizam. U globalističkim vizijama nema mjesta za bilo kakve snažnije definirane identitete. Oni trebaju postati relikt prošlosti jer su brana protiv globalističke nivelacije.
Rušilaštvo
U ime seksualnih sloboda dolazi do deformacije ljudskog tijela i spolnosti. Globalisti nas žele uvjeriti da je rod fluidna kategorija i da postoji više od 100 rodova. Nameće se hiperseksualizacija društva. U društvu u kojemu je seks postao opsesija rađa se nikada manje djece. Genderizam se kapilarno širi kroz institucije, a obitelj je pritom prva na udaru.
To i je cilj. Moderni eugeničari, zaodjenuti u ruho boraca za ekologiju, šire neomaltuzijanske teorije prema kojima treba smanjiti broj ljudi na Zemlji. Dio te strategije je i promicanje ideologije abortizma, tj. ubijanja nerođene djece.
No ni to nije dovoljno. Transhumanisti odnosno posthumanisti žele zamjenu čovjeka, tj. njegovo prevladavanje. Na njegovo mjesto treba stupiti kiborg kao spoj čovjeka i računala, svojevrsni nadčovjek koji će postići tjelesnu besmrtnost.
Rušilačke snage ponajbolje se vide u umjetnosti kulturi koji ponajbolje daju dijagnozu današnjeg vremena. Dolazi do deformacije estetike i poetike. Izruguje se svaka ljepota, uzvišenost i istina. Živimo u vremenu u kojemu sve može postati predmet izrugivanja i u kojemu cinicima bez ikakva identiteta ništa nije sveto. Moralni relativizam postaje pravilo. Čovjek ne želi preuzeti bilo kakvu odgovornost niti se odlučiti za dobro ili zlo. Sve je relativno, a kukavičluk postaje norma. Ne postoje tabui niti moralne ograde što je odlika dekadentnih vremena.
Opća borba protiv svih vrijednosti ruši identitete i stvara amorfne mase pasivnih promatrača, ljude koji teško prolaze smisao života. Davno je Viktor Frankl pisao o patnji zbog besmislenog života.
Kultura života (velike i brojne obitelji), povratak kršćanskim vrijednostima i zdrav patriotizam. Ovo su jedine vrijednosti koje čovjeku jačaju identitet i samopouzdanje. Ujedno tu su i jedine vrijednosti koje mogu obnoviti umiruću zapadnu civilizaciju.