Do početka Opijumskih ratova i „Stoljeća poniženja“ Kina je proizvodila više od jedne trećine svjetskoga BDP-a. U tom se smislu Kina posljednjih desetljeća vraća na određene pozicije iz svoje prošlosti. Dolaskom na vlast Deng Xiaoping pokreće kampanju „Četiri modernizacije“ (poljoprivrede, industrije, znanstvenih istraživanja i vojske) s ciljem implementacije elemenata tržišne ekonomije u socijalistički sustav (tzv. „tržišni socijalizam“).
Od ekonomske liberalizacije do povratka zapovjedne ekonomije
Kina je proteklih desetljeća, zbog reformi koje su dovele do liberalizacije ekonomije, bilježila velike stope rasta. No posljednjih godina, koje korespondiraju s vlašću Xi Jinpinga, taj je rast usporen. Umjesto nastavka liberalizacije, koja je dovela do ekonomskog rasta, Xi se – zbog težnje za političkom kontrolom – odlučio za povrat zapovjednoj ekonomiji koja se u vrijeme Mao Zedonga pokazala neuspješnom. To dovodi do gušenja poduzetništva i privatnog sektora, ali i smanjuje sposobnost prilagodbe ekonomskih tijekova različitim izazovima i krizama. Sustav u kojemu se preferira partijska ortodoksija nasuprot kompetencijama nema dugoročne perspektive.
Kinesko gospodarstvo do sada je uspijevalo izbjeći tzv. zamku srednjeg dohotka (kad se jednom izađe iz siromaštva, ekonomski je rast mnogo teži), no pitanje je što donosi budućnost. Ekonomska djelotvornost i politička svemoć kojoj Jinping teži teško mogu ići zajedno. Ono što predstavlja otegotnu okolnost po kinesku ekonomiju je i iznimno raširena korupcija. Korupcija znači i siromaštvo, no zbog zakona velikih brojeva i ogromnih infrastrukturnih i drugih projekata koji su značili i veliko kolanje novca – korupcijske rupe dosad su se uspijevale popuniti. Dugoročno korupcija predstavlja najveću opasnost po kinesku ekonomiju.
Kina sve više zamjenjuje SAD kao odredište stranih investicija. Iako je kineski BDP po glavi stanovnika bitno manji od američkoga, mnoga predviđanja govore da će Kina do kraja desetljeća postati po ukupnome obujmu prva ekonomija svijeta. Ekonomski gledano – Kina je mnogo ozbiljniji konkurent SAD-a od Sovjetskog Saveza.
U sljedećom razdoblju Kina namjerava nastaviti s inicijativom Pojas i put. Riječ je projektu koji ima velike potencijale generiranja ekonomskog rasta, ali će istodobno nastojati smanjiti ovisnost o stranim tržištima i ojačati domaće tržište formiranjem jakih domaćih lanaca opskrbe. Time će se, smatraju u Pekingu, smanjiti vulnerabilnost zemlje na vanjske pritiske i moguće američke sankcije.
Jedna od mogućih poluga smanjenja ovisnosti od SAD-a odnosi se na najavu uvođenja digitalne valute koja bi dugoročno omogućila Kini i partnerima obavljanje financijskih transakcija izvan SWIFT sustav koji je de facto pod kontrolom SAD-a.
Slabiji rast
Ipak, čini se da se već sada može prognozirati da stope rasta kineske ekonomije više ne će biti visoke kao proteklih desetljeća. Mnogi su najavljivali da će nakon ukidanja lockdowna krajem prošle godine kinesko gospodarstvo snažno porasti što će generirati ukupan oporavak svjetske ekonomije. No rast nije bio ni približno snažan kako se očekivalo, a prognoze govore o silaznoj putanji. Razdoblje karantene ostavilo je teške posljedice po vitalnost kineskog gospodarstva do te mjere da bi se sutra moglo govoriti o 2020. kao prijelomnoj godini po kinesku ekonomiju. Slabljenju ekonomije doprinosi i sve snažniji državni intervencionizam čije je popuštanje Kini donosilo gospodarski rast. Osim toga, nakon korona krize započinje preispitivanje lanca opskrbe koji u mnogim slučajevima započinju u Kinu, i do snaženja ideje o povratku proizvodnje na Zapad.
Teško je prognozirati što će donijeti protok vremena, no iz sadašnje perspektive gledajući, nije daleko od istine ekonomist Barry Naughton koji kaže da je kineska industrijska politika toliko velika i toliko nova da još nismo u poziciji procijeniti ih. Ona se može pokazati uspješnom, ali je također moguće da će se ispostaviti kao katastrofalna.
