Kultura smrti na Svjetski dan kontracepcije (26. rujna) i Međunarodni dan “sigurnog pobačaja“ (28. rujna) slavi svoje napore da smanji svjetsku populaciju. Ideolozima kulture smrti pridružuju se administracije razvijenih zemalja koje podržavaju slavljenje “spolnog i reproduktivnog zdravlja“.
Cilj slavlja “spolnog i reproduktivnog zdravlja“ nije zdravstvena skrb nego suzbijanje populacije, osobito u zemljama u razvoju. Odluke donesene na najvišim razinama u američkoj administraciji i uz pomoć bogatih zapadnih zaklada duboko utječu na živote ljudi u trećim zemljama. Nijedna zemlja ne može izbjeći pritisak agencija koje se zalažu za “spolno i reproduktivno zdravlje“, eufemizam koji uključuje kontracepciju, sterilizaciju i pobačaj. A u slučaju da zemlje u razvoju ne budu kontrolirale rast stanovništva, onda će im biti uskraćena financijska pomoć međunarodnih institucija.
Svjedočimo pokušaju smanjenja svjetske populacije
Smanjenje svjetske populacije jedan je od glavnih ciljeva američke vanjske politike još od vremena republikanskih predsjednika Nixona i Forda, jer za vrijeme njihovih mandata izdan je 1974. godine „Memorandum nacionalne sigurnosne studije 200“ – studija je poznatija kao „Kissingerov izvještaj“ i donesena je zbog implikacija rasta svjetske populacije na sigurnost SAD-a.
„Kissingerov izvještaj“ omogućuje Bidenov administraciji stvaranje novog nacrta za depopulaciju svjetske populacije i strategiju kako ostvariti kontrolu stanovništva u zemljama u razvoju. To objašnjava zašto Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID) i agencije Ujedinjenih naroda, poput Fonda Ujedinjenih naroda za populacijske aktivnosti (UNFPA) i Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), posvećuju ogromne količine novaca projektima “planiranja obitelji“ – kontroli populacije.
Najgora posljedica ovih projekata je ta što će ranjivi narodi u zemljama u razvoju i dalje biti iskorištavani i trpjet će pod intenzivnim pritiskom “razvijenih nacija“ i dobrostojećih zaklada. Tjerat će ih da se priklone njihovom protuživotnim pogledima. Samo je pitanje hoće li zemlje u razvoju pristati na to?