Kao otac troje udomljene djece, od koji je dvoje naknadno i posvojeno, često se sjetim brojnih istraživanja koja su pokazala da je ključ uspjeha svakog djeteta u životu završena srednja škola i odrastanje u obitelji u kojoj žive i otac i majka.

U Hrvatskoj, po zakonu, većina djece ispuni prvu polovicu ove jednadžbe, no nažalost, iz raznih razloga, drugi dio je puno teže ispuniti. Ili se barem tako čini. Najosjetljivija djeca bez sumnje su ona koja žive u domovima za nezbrinutu djecu, a za koju se budućnost isprva može činiti mračnom, ali zapravo, uz ispravne političke procedure, ona mogu lako biti smještena u obiteljsko okruženje – samo da su državna birokracija i pravosudni sustav barem nešto učinkovitiji, nego što su sada.

Dakle, svako dijete zaslužuje i ima pravo – koje je zapisano i u Konvenciji o pravima djeteta – na život u obitelji, što podrazumijeva oca i majku, uz strpljivost, toplinu i ljubav njezinih članova i svaki oblik zaštite svojih prava u odgoju i odrastanju.

U domovima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi trenutačno je smješteno 661 dijete mlađe od 18 godina. U stambenim zajednicama uz podršku, živi 240 mladih koji još uvijek pohađaju školu ili fakultet. Među njima je tek 150–200 djece s ispunjenim pravno-formalnim uvjetima za posvojenje.

Posvojitelja u registru ima kontinuirano oko 1 400, dok udomitelja u registru ima oko 2 470, od kojih je 1 287 za djecu.

Razlog zbog kojeg je situacija takva je taj što postoji više prepreka i izazova, od kojih su mnogi u pravosudnom sustavu, zatim u sustavu socijalne skrbi, upravno-pravnom sustavu itd.

Ovo je problem koji može riješiti samo ispravna politika prema djeci. Iz gore navedene statistike može se zaključiti da bi se pravim pristupom skoro svako dijete moglo smjestiti u odgovarajući obiteljski dom, tako da bi se i ustanove za tzv. nezbrinutu djece mogle zatvoriti, što je u biti slučaj u velikom broju zapadnih zemalja.

No zašto je toliko važno da jedno udomljeno ili posvojeno dijete bude smješteno kod obitelji koju čine i otac i majka?

Prvo, treba imati na umu da se radi o djeci koju su prvo ranili njihovi biološki roditelji, zanemarivanjem ili zlostavljanjem (ili jedno i drugo), zatim da su smještena u ustanovu – dom koji uza svu, recimo i optimalno organiziranu brigu i ne znam kakve dobre materijalne uvjete, nikada ni približno ne može odigrati onu prevažnu ulogu obitelji i odnosa roditelj-dijete koji je presudan za zdrav psiho-fizički djetetov razvoj.

Uostalom, to dokazuju već davno objavljena znanstvena istraživanja iz područja psihologije i tematike privrženosti, a posebno najnovija istraživanja iz interpersonalne neurobiologije o presudnom utjecaju individualnog odnosa na zdrav razvoj dječjeg mozga. Dakle, djeci je potrebno pružiti obiteljsko, toplo okruženje gdje će imati priliku razvijanja tako potrebne privrženosti s osobama koje im na neki način postaju sve: odnosno novi tata i mama.

Potom, obitelji iz kojih takva djeca dolaze, uza sve ostalo (zanemarivanje, nasilje, bračne svađe…), obično imaju narušenu sliku muško-ženskih odnosa, što kod djece utječe i na sliku koju stječu o muškarcu i ženi. Bilo da se radi o majci koja se za sve mora izboriti sama i dominantna je u obitelji ili ocu kojeg nikad nema ili koji verbalno ili tjelesno zlostavlja majku, i svojim ponašanjem često pokazuje nepoštivanje žene u kući, te se poruke prenose djeci.

Kod njih je ta slika muško-ženskih odnosa često narušena, kao i samo poimanje vrijednosti žene ili muškarca kao osobe, što se može odraziti na njihov daljnji rast i razvoj.

Recimo da je upitna samo antropološka slika muškarca i žene. Ili laički rečeno: dijete može odrasti s negativnom slikom žena koje neće poštivati ili će, pak, u svima tražiti oca ili, suprotno, steći će odbojnost prema muškarcima.

Kao udomitelj, a potom i posvojitelj dva dječaka, mogu to i potvrditi. Iako maleni, nisu odmah prihvatili moju suprugu kao svoju mamu – i ona je bila jedna od teta. Sve tete (u domu, vrtiću, bolnici) predstavljale su neka ograničenja, zabrane, ali ih nisu baš poštovali. Kasnije smo shvatili da je to zbog narušene slike žene/majke u biološkoj obitelji. Jednostavno su gledali samo na mušku figuru i slušali je.

S druge strane, nije rijedak slučaj da djevojčice u domovima imaju jako negativna iskustva s očevima ili nekim od muških članova iz svoje obitelji. Pri tome ne mislim sada na najgore slučajeve zlostavljanja, već na sam odnos prema obitelji i majci. One odrastaju s određenom odbojnošću prema muškarcima i lako upadaju u zamku krajnjeg feminizma.

Zato je važno da baš takva djeca dođu u zrelu, zdravu obitelj gdje se poštuje ravnopravnost spolova i gdje su i majka i otac zdrave osobnosti i žive svoju ženstvenost, odnosno muževnost.

Samo tako ta djeca mogu, uza sve ostalo (dom, toplina, ljubav, privrženost…), dobiti i temelje za izgradnju svoje osobnosti, prihvatiti svoju spolnost i graditi ispravnu sliku muško-ženskih odnosa koja im je itekako potrebna za život.

To im se ne može oduzeti na temelju nečije želje za roditeljstvom.

Robert Dumančić