Afera „Mreža“ nikoga u Hrvatskoj ne bi trebala čuditi. Izvlačenje novca iz ministarstava i državnih poduzeća staro je zanimanje hrvatske političke klase. Ono što ovih dana vidimo na primjeru Ministarstva gospodarstva zapravo samo predstavlja predložak kako pojedinci slizani s vlašću potkradaju javni novac.

Rad protiv države naslijeđe je nekih bivših vremena kad je Hrvatska bila dio nadnacionalnih, često protuhrvatskih koncepcija. No isti je mentalitet ostao i nakon stvaranja hrvatske države. Hajdučenje po državnom proračunu, potkradanje i općenito korištenje države za ostvarivanje partikularnih interesa smatra se nečim najnormalnijim u glavama političkih mešetara i razbojnika.

Zemlja snova

Jagma za nekretninama mnogim je političarima iznad svega. Mnogi hrvatski političari imaju milijune kuna vrijedne nekretnine koje nisu uz redovita primanja mogli steći ni za tri života. Ono što se u zapadnim zemljama stječe tijekom nekoliko naraštaja, domaći primitivci steknu za nekoliko godina, samo ako imaju dobru špagu pa uspiju prenamijeniti zemljište ili izvesti neku drugu muljažnu operaciju. Čak i činovnici koji u poreznoj upravi rade za plaću od tisuću eura u Hrvatskoj znaju imati jahte, jer očito drže štangu onima koji muljaju s porezima.

Hrvatska je za one slizane s politikom zaista zemlja snova. Uz nimalo truda i rada preko noći se dođe do velikoga imetka. Usred gubitka vrijednosti i vrijednosnih orijentira naravno da i tzv. mali ljudi krenu relativizirati pa je usred šire društvene zajednica jagma za novcem postala osnovna misao vodilja prema onoj „u se, na se, i podase“. Ako oni gore mogu krasti, mogu si i ja barem nešto sitno popaliti negdje na poslu, makar kakvu kemijsku olovku ili malo papira, misli si prosječan čovjek. „A ti kao ne bi ukrao da si mogao, nisi valjda budala?!“.

Mala prilika stvara male, a velika prilika velike lopove. Ako je želja za zgrtanjem novca preko noći postala opća pomama, onda se takvu društvu ne piše dobro. Problem pri tom nije u ljudima. Problem je u Sustavu. U Hrvatskoj danas, kao što sam već mnogo puta istaknuo u svojim tekstovima, de facto vlada ozračje nekažnjivosti za teške kriminalne radnje kad su u pitanju visoko pozicionirani političari i njihova svojta.

Klijentelistički sustav u Hrvatskoj prijeti uništavanjem države. Engleski povjesničar Edward Gibbon u znamenitom djelu (objavljenom u šest svezaka) „Slabljenje i propast Rimskoga Carstva“ kao jedan od ključnih čimbenika koji su doveli do propasti Rima navodi – današnjim rječnikom govoreći – upravo klijentelizam, tj. unutrašnju korupciju, rasipnu potrošnju i visoke poreze.

Stvarne promjene

I zato sukus borbe protiv klijentelističkoga monstruma danas u Hrvatskoj treba obuhvaćati dva zahtjeva: zahtjev za reformom pravosuđa i zahtjev za smanjivanjem poreza. Jednom kad pravosuđe počne funkcionirati, funkcionirat će i sve ostalo. Jer, kako je davno u knjizi O državi Božjoj pisao Aurelije Augustin „Odmakne li se pravda, što su kraljevstva ako ne velike razbojničke družine?“.

Niži porezi znače otpuštanja u javnome sektoru. No oni znače i više kisika za privatni sektor koji bi, kad bi snažnije prodisao, mogao zaposliti veći broj ljudi, pa i onih koji bi dobili otkaz u javnome sektoru. Zašto se političari onda ne odlučuju za taj potez? Zato što ljude zaposlene u privatnome sektoru nije moguće u istoj mjeri kontrolirati kao one iz javnoga sektora koji služe kao glasačka mašinerija. Upravo zbog želje političara da kontroliraju ljude i da tako sebi osiguravaju sinekure, propada hrvatska ekonomija.

Hrvatskoj ne treba daljnje šminkanje mrtvaca, nego stvarne promjene. Uz duhovnu preobrazbu i povratak vjere u vlastite snage (pobjednički mentalitet), koji su nedvojbeno potrebni hrvatskome društvu, na tvarnome planu spomenuta je reforma majka svih reformi. Bez pravosudne reforme i demontaže klijentelističkoga sustava Hrvatska ne može naprijed, nego samo dublje u provaliju.