„Veliki katekizam“ proglašen od sv. Pija X. uči nas da na svetkovinu Uskrsa slavimo otajstvo uskrsnuća našega Gospodina Isusa Krista, tj. slavimo što se toga dana njegova presveta duša ponovno sjedinila sa svojim tijelom od kojega ga je bila odijelila smrt. Slavimo njegov novi, slavni i besmrtni život.

Svojom smrću Isus Krist nas je oslobodio grijeha i pomirio s Bogom, a svojim uskrsnućem otvorio put u vječni život. Isusovo uskrsnuće je temelj naše vjere, jer nam je svojim uskrsnućem Isus Krist dao glavni dokaz svoga božanstva i istinitosti naše vjere. 

Isusovo uskrsnuće veliki je misterij za sve kršćane i katolike. Misterij praznoga groba čini bit naše vjere jer bi bez praznoga groba Isusa Nazarećanina sve što činimo bilo potpuno besmisleno. Bez praznoga groba, kao pobjede života nad smrću, nakon tjelesne smrti sve bi predstavljao ništavilo i besmisao.

Prazni grob Isusa Krista našu tjelesnu smrt čini početkom novoga života. Dakako, za one koji su na ovome prolaznom svijetu slijedili nauk Katoličke Crkve. Na žalost, većina modernih ljudi ako se kulturološki i smatraju katolicima ne vjeruju u misterij praznoga groba. To je posebno vidljivo kod političara koji se deklariraju katolicima, a političko djelovanje im je protukatoličko. Takvi sebi kopaju vječni grob, jednako kao što si ga kopa i Europa koja je odbacila kršćanstvo kao svoj orijentir i putokaz.

Gubitak duhovnog središta

Europa je odricanjem od kršćanstva izgubila svoje duhovno središte. Gubitak je započeo u vremenu prosvjetiteljstva, a kulminira posljednjih pedesetak godina. Današnji vrijednosni ustroj Zapada ne samo da se u potpunosti udaljio od kršćanstva, nego je otvoreno antikršćanski. „Ako je s jedne strane kršćanstvo našlo svoj najdjelotvorniji oblik u Europi, s druge strane treba također reći kako se u Europi razvila kultura koja predstavlja najdublju suprotnost ne samo kršćanstvu, nego i religioznim i moralnim tradicijama čovječanstva“, napisao je papa Benedikt XVI. u knjizi „Kršćanstvo i kriza kultura“.

Engleski povjesničar Christopher Dawson u knjizi „Razumijevanje Europe“ piše kako je opadanje europske moći u međunarodnim odnosima povezano s odustajanjem Europe od svojih kršćanskih korijena, od svoje kulture i tradicije, i kako je pobuna protiv europske kulture jedan od ključnih uzroka opadanja političkog ugleda Europe. Od centra svijeta Europa je došla do stanja u kojemu na međunarodnoj razini igra sve manju ulogu.

Kršćanstvo za mnoge Europljane jednostavno više nije „velika pripovijest“ koja bi ujedinjavala i uređivala europsku sadašnjost i budućnost, što će imati teške posljedice po Europu. Vakuum nastao gubitkom kršćanstva kao duhovnog središta, popunit će neka druga „velika pripovijest“. Simptomatičan je u tom smislu upravo primjer Francuske. Prema anketi Ipsosa iz veljače 2016. godine 33,2 posto srednjoškolaca u Francuskoj izjašnjava se kršćanima, a 25,5 posto muslimanima.

I sama Katolička crkva nakon Drugoga vatikanskog koncila nalazi se u stanju velikog nemira; dim sotonin je kroz neku pukotinu ušao u Crkvu (Pavao VI.), a tradicionalni katolici tu pukotinu vide u razaranju liturgije, tj. tradicionalne latinske Mise prema kojoj – kako je u knjizi intervjua „Sol zemlje“ govorio Benedikt XVI. – postoji neshvatljiva mržnja i otpor i u samim katoličkim redovima. Kad se razori liturgija, kad se dezavuira Sveta misa, onda plodovi ne mogu biti drugačiji nego što jesu.

Uskrsli Krist neka nam dade mir i dade životni putokaz.