Poznata je Weberova razdjelnica o onima koji žive za politiku i onima koji žive od politike. Politika u Hrvatskoj odavno se pretvorila u zavod za zapošljavanje i zbrinjavanje. Ideologija se gura u prvi plan kako bi se mobiliziralo birače, a u praksi su mnoge i lijeve i desne politike nerijetko ispražnjene od bilo kakvoga vrijednosnog sadržaja.

Daleko smo od 19. stoljeća kad je politika predstavljala poziv i borbu za ideje. Već i u tom stoljeću stvara se profesionalna politička kasta. Ona danas prevladava, a postavlja se pitanje ima li više uopće u politici idealista?

Na žalost, njihov se broj mjeri u promilima i gurnuti su marginu političkog djelovanja. U tzv. političkom mainstreamu prevladavaju politički praktičnjaci i beskičmenjaci kojima je politika unosan posao i poluga za ostvarivanje partikularnih, nerijetko kriminalnih interesa.

Ipak, nije uvijek bilo tako.

U nakladi udruge Duhovno hrašće nedavno mi je objavljena knjiga pod naslovom Filozofska, politička i državnička misao Ivana Oršanića.

Oršanić je bio primjer političara – idealista, kojemu je politika predstavljala poziv i borbu za hrvatske interese.

U zapisima intimne naravi pronađen je njegov odlomak u kojemu piše: „Kroz cijeli život išao sam u nekom osjećanju iznad svega moralne dužnosti i političke dužnosti. Zato sam bio u neprestanom osjećanju obveza prema bližnjemu i narodu, kao i prema Bogu. Ali zbog istih razloga nisam imao nikakav odnos prema materijalnim stvarima. Ja sam imao jasno životno osjećanje da bih griješio protiv svojoj savjesti i smislu svoje sudbine, kad bih se u svojim mislima bavio bilo kakvim idejama osobne koristi ili djelatnosti u cilju osobne koristi. Imao sam katkada jasno osjećanje da se ja o tome ne trebam brinuti i da to nije moj posao. (…) Ja sam se morao izručiti Volji Božjoj, ja sam morao sebi priznati da se Bog brine o meni kao o jednoj nematerijalističkoj osobnosti, koja prema tome ne može i ne treba da se kalja osobnim koristonosnim mislima i željama”.

Rijetki su i u Oršanićevo vrijeme bili pojedinci s ovakvim pogledima.

Dobar je Hrvat za Oršanića samo onaj Hrvat „koji hoće raditi, ili ako to ne zna ili ne može, koji daje efektivna novčana sredstva za veći uspjeh rada. Svi drugi Hrvati, dobri su toliko za našu nacionalnu borbu koliko se mogu propagandistički iskoristiti, inače ne znače apsolutno ništa sa svojim brbljanjem, kartanjem, žderanjem, zarađivanjem, škrtošću, hipokrizijom, lažljivom brigom za domovinu, apsolutnom lijenosti i tako dalje. Mi ne postojimo zato da ovakvi pitaju što radimo. Samo oni koji sami rade imaju pravo pitati za rad. Mene zanima što netko konkretnim radom jamči na mukotrpnom putu za Hrvatsku“.

Veliku ulogu u politici imaju intelektualci. Ako ovi zakažu, krenu krivim putem ili dignu ruke od politika „onda narod, onda zemlja, onda bit politike jednoga naroda ostaje bez instrumenata apsolutno potrebnih za postizanje uspjeha. Svi su nasilnici i svi neprijatelji hrvatskog naroda bili svjesni te činjenice, te su svim sredstvima nastojali odvojiti hrvatsku narodnu masu od tankog sloja hrvatskih intelektualaca: ubijanjem, prijetnjama, nasiljem i kupovanjem, kao i moralnim intelektualnim kastriranjem“.

Hrvatski se intelektualci, dodaje Oršanić, prestaje baviti politikom nakon svršetka školovanja, „na vratima krute realnosti, u kojoj se tuđinska misao, tuđinska volja i tuđinska moć pojavljivala kao najjači i najodlučniji čimbenik. Ozbiljan se čovjek koji misli na svoju budućnost, na svoju obitelj, na svoj društveni položaj i na svoj mir, ne bavi politikom, ili ako se bavi onda to čini na onoj strani koja mu sve to osigurava, na strani tuđinske misli i tuđinske moći. Tako je kroz dugi niz godina složena naslaga misli i osjećaja da ozbiljna politika mora biti realna ili da se politikom uopće ne treba baviti. Oni pak koji su se bavili ‘nerealnom’ politikom smatrani su neozbiljnima, luđacima, idealistima odnosno smušenjacima. Tako su u tragičnoj borbi hrvatskog naroda za slobodu razvijena uglavnom tri smjera hrvatskih političara i hrvatske politike: smjer ‘luđaka’, smjer ‘realista’ i smjer ‘eunuha’. Smjer ‘luđaka’ predstavljaju Starčević i Radić; smjer ‘realista’ hrvatski advokati, koji svoje zvanje i svoju kancelariju povezuju s narodom (u opoziciji) i s ministarstvima (na vladi); smjer ‘eunuha’, koji se ne bavi politikom, predstavljaju bezbrojni stručnjaci, izvrsni činovnici, izvaniznad stranački, izvan-iznad nacionalni pisci i umjetnici“.

U pogledima strašnoga realizma i grube normalnosti Starčević i Radić imaju sve oznake ludih ljudi: „’Pametan’, ‘ozbiljan’, ‘realan’, ‘normalan’ čovjek ne bi mogao biti ni Starčević ni Radić. To su mogli biti samo ‘ludi’ ljudi, i zaista su to bili. Mi bismo morali obići cijeli svijet da bismo mogli pronaći tako abnormalne primjere, jer u normali pameti, opreznosti, lukavosti, proračunljivosti itd. njih jednostavno ne možete pronaći. I to su najveći ljudi hrvatske povijesti, dva giganta koji obaraju u prah i smjer špekulantskog realizma i smjer eunuha. Oni, međutim, nisu ništa postigli, ama baš ništa, dok realisti i eunusi postizavaju svaki dan nešto, opipljivo, privlačno, realno, konkretno, udobno, brzo, danas. Smjer ‘luđaka’ je smjer vječnosti, pun i potpun u svojoj cjelini, dok je smjer realnosti smjer ovoga časa, pun i potpun u svakoj pojedinosti. Ovaj kruti život pripada u svojoj sveobuhvatnosti gigantima, na jedan mističan način, dok u svojoj dnevnoj brutalnosti pripada ‘pameti’, ‘trijeznosti’ i ‘realnosti’ sposobnih špekulanata i bijedi uglednih eunuha“.

„Što su oni primali od dnevne, uspješne i privlačne moći?“, pita se Oršanić i odgovara:  „Prečesto smijeh i pogrde, jer su realisti uvijek dovoljno moćni, dovoljno ugledni, dovoljno uspješni da ‘luđake’ izvrgnu smijehu i pljuvanju. Ipak su u mladosti hrvatski intelektualci s ‘luđacima’, jer osjećaju u njima Boga, ideale, ljepotu, narod, sve – a u času, kad zatreba živjeti životom dana, tj. pameti, ozbiljnosti i realnosti, započinju slijediti smjer realnosti. To je tragedija našeg ropstva. Samo su giganti, samo su luđaci mogli ići linijom slobode, a svi su drugi morali ići linijom ropstva, oblikujući svoju povijesnu krivnju time što su svim izrazima svoga ropskog djelovanja davali pred narodom autoritet ispravnosti i superiornosti, a smjeru giganata značaj ludosti, neuspješnosti i inferiornosti“.

„Hrvatska historijska volja za slobodom“ – dodaje Oršanić – „morala je probijati naslagu realnosti, naslage cementiranoga ropstva, po svojim ‘luđacima’, jer je u njima bila istina i bivstvo života, od jučer, od danas i za sutra. U njima je hrvatski narod pokazao koji je smjer hrvatskih intelektualaca ispravan i superioran u odnosu prema politici hrvatskog naroda“.

Ima li Hrvatska danas svoga Starčevića, Radića ili Oršanića?