Smrt bivšega jugoslavenskog diplomata Budimira Lončara ponovno je pokazala raskorak između onoga što zastupa medijsko-politički tzv. mainstream i onoga što osjeća prosječni Hrvat.
Dok mediji Lončaru neukusno tepaju nazivajući ga „antifašistom“ i „svjetskim državnikom“, a i iz Vlade o njemu govore odabranim riječima, stvarnost je takva da se radilo o jugoslavenskom diplomatu o čijoj su zločinačkoj ulozi 1944. i 1945. u Zadru i okolici objavljeni brojni dokumenti.
Samo su najpravovjerniji i Beogradu odani kadrovi mogli u vremenu komunističke Jugoslavije biti na funkcijama koje je obnašao Lončar. To, dakako, ne sprječava jugoslavenske historiografe da o Lončaru pišu hagiografske prikaze.
Stanovnici općine Preko sve su rekli o Lončaru bojkotiranjem njegova sprovoda.
Najveća je politička i moralna tragedija u tome što je Lončar i nakon stvaranja samostalne hrvatske države predstavljao dio elite, tj., preciznije govoreći, onoga što se naziva Dubokom državom. Bio je savjetnik za međunarodne odnose Stjepana Mesića i Ive Josipovića, dok se ranije u Tuđmanovu diplomaciju nije želio uključiti kad je bilo najteže.
Vezivalo ga je prijateljstvo sa svim onim strukturama koje brane propale jugoslavenske pozicije.
Rezolucija
Isti je to onaj Lončar o kojemu će britanska autorica Carlo Hodge zapisati: „No, ta rezolucija, vjerojatno ne bi prošla bez veta, barem Kine, da se tadašnji jugoslavenski ministar vanjskih poslova Budimir Lončar nije, na prijedlog Velike Britanije, osobno zauzeo za njezino usvajanje. Istup Budimira Lončara i pismo jugoslavenskoga predstavnika pri UN-u posebno su zabilježeni u toj rezoluciji, kao i izjave predstavnika nekih članica Vijeća Sigurnosti“.
Lončar je ovom rezolucijom koja je uvela embargo na naoružavanje Jugoslaviji Hrvatskoj onemogućio obranu. Umjesto da nakon toga u Hrvatskoj bude proglašena kao persona non grata Lončar je u tzv. mainstreamu sve do svoje smrti uživao velik ugled.
U Hrvatskoj se poodavno od izdaje dobro živi jer raditi protiv Hrvatske podrazumijeva izdašne honorare i ugledne funkcije.
Sve dok je tako, dok se u hrvatskoj državi slave jugoslavenske i komunističke vrijednosti, teško je očekivati ikakve razvojne iskorake.
Jugoslavenstvo za Hrvatsku znači obitavanje u mraku balkanske krčme gdje svjetla odavno nisu upaljena.
