Sazivanje Mediteranske crkvene skupštine kako bi se izravno slušao glas migranata jedan je od prijedloga predstavljenih tijekom trećeg tjedna Sinode o sinodalnosti u Vatikanu. Tijekom zasjedanja u četvrtak, 17. listopada, delegati su pohvalili snažno zalaganje Crkve za promicanje otvorenih granica. Već sada se u Sredozemlju migranti spašavaju i dovode u europske zemlje za crkveni novac.
Sheila Leocádia Pires, tajnica sinodalnog povjerenstva za informiranje, na konferenciji za novinare govorila je o zadovoljstvu sudionika Sinode sve većim angažmanom Crkve u promicanju „otvorenosti“ prema migracijama.
Podsjetimo, kako prenosi vaticannews.va, na Sinodi je, kao i na prethodnom zasjedanju, sudjelovao i krajnje lijevi aktivist Luca Casarini. Naime, Casarini je na čelu misije Mediterranea Saving Humans, koja spašava ilegalne migrante u Sredozemnom moru i pokušava im zajamčiti ostanak u Europi. Dobio je značajna sredstva iz crkvenih izvora, a trenutno njegov brod podupire brod zaklade Migrantes Talijanske biskupske konferencije.
Angažman Crkve u promicanju nekontroliranog kretanja ljudi može se produbiti posebnim Mediteranskim crkvenim saborom koji bi bio stvoren da osluškuje glasove i očekivanja migranata. Ovo je prijedlog koji su iznijeli neki od sudionika Sinode. Po njihovom mišljenju, slična bi tijela mogla djelovati i drugdje u svijetu.
Na brifingu za novinare nakon susreta 17. listopada raspravljalo se i o zahtjevu za većom autonomijom nacionalnih biskupskih konferencija. Riječ je o prijedlogu koji izaziva snažan otpor nekih biskupa koji ga vide kao opasnost od razaranja jedinstva katoličkog nauka i stege.
Osvrćući se na tu postavku, prefekt Dikasterija za komunikacije laik Paolo Ruffini istaknuo je kako postavku jačanja autoriteta nacionalnih biskupskih konferencija već dulje vrijeme podupiru mnogi teolozi, a trenutno je njihova uloga „nejasna“. Sudionici sinodalnog brifinga za tisak ponovno su uvjeravali da davanje većih ovlasti nacionalnim biskupskim tijelima ne bi značilo gubitak jedinstva vjere, već bi im povjerili zadaću „inkulturacije“ univerzalno primjenjivih sadržaja u lokalnom kontekstu i kulturi.
U međuvremenu, u Instrumentum Laboris nalazimo prijedlog da se čak i „doktrinalni“ autoritet povjeri nacionalnim biskupskim konferencijama.
