Kada je početkom prosinca 2024. pao režim Bashara al Assada u Damasku, došlo je i do kraja većeg iranskog projekta na Levantu u doglednoj budućnosti. Iran je u proteklom desetljeću uložio velika sredstva kako bi imao politički utjecaj i vojnu prisutnost u Siriji – njihove glavne ulazne točke u Levant. Ali nije Iran izgubio samo Siriju. Nakon višemjesečnih borbi protiv Izraelskih obrambenih snaga oslabljeni su i šijitski vojno-politički pokret Hezbollah u Libanonu i radikalni sunitski pokret Hamas u Pojasu Gaze. Ova dinamika gubitaka dovela je do kolapsa zapadnog fronta ‘osovine otpora’.
Bez Assadova režima bit će mnogo teže Iranskoj revolucionarnoj gardi prebacivati oružje u Libanon i na Zapadnu obalu preko Jordana, a izgubljeni su i strateški položaji na Golanskoj visoravni koje su poslije pada Assadova režima preuzele Izraelske obrambene snage.
I ne samo to. Oporbene skupine koje konsolidiraju vlast u Siriji neprijateljski su nastrojene prema Iranu, posebno s obzirom na povijesnu ulogu Irana u podršci Assadu i njegovoj brutalnosti. Iran bi se mogao naći u otvorenom neprijateljstvu s budućom sirijskom vladom, ovisno o tome tko će u nadolazećom razdoblju uspjeti osigurati najveću političku moć.
Izrael nije samo dobio bitku na zapadnom frontu ‘osovine otpora’, nego je u listopadu 2024. napao i iranske proizvodne pogone čime je prekinuo sposobnost proizvodnje balističkih projektila i neutralizirao najnaprednija sredstva iranske protuzračne obrane – S-300 iz Rusije.
U isto vrijeme iranska politička elita suočava se s pogoršanjem unutarnje sigurnosne krize (iako su rasprave o mogućoj revoluciji ili rušenju režima preuranjene). Iransko stanovništvo posljednjih godina sve češće prosvjeduje zbog pogoršanja životnih uvjeta i pozivaju na revolucionarne promjene – rušenje Islamske Republike. Ovi prosvjedi postaju sve koordiniraniji i nasilniji, osobito od 2022., i povećali su strah režima, a time i kontrolu javnog mnijenja. Veliki problem za režim su dodatni troškovi koje moraju izdvajati za obavještajno-sigurnosne aktivnosti.
Režim je, štoviše, izgubio mnoge ključne regionalne vođe na koje se oslanjao. Izraelske sigurnosno-obavještajne agencije (Mossad, Aman, Shin Bet) eliminirale su vodstvo Hamasa (Ismaila Haniyeha, Yahya Sinwara…) i Hezbollaha (Hassana Nasrallaha, Hashema Safieddinea, Fuada Shukra…). Aktivne su posljednjih mjeseci bile i u eliminaciji nekoliko visoko pozicioniranih časnika Iranske revolucionarne garde, koji su bili ‘glasnici’ iranskog vrhovnog vođe ajatolaha Alija Khameneija, u zračnim napadima na Damask i Bejrut.
Nejasno je kako će iransko vodstvo dugoročno odgovoriti na novonastalu situaciju, ali će kratkoročno vjerojatno dati prioritet pomicanju težišta ‘osovine otpora’ prema istoku, prema Iraku i Jemenu. Iran će u narednim mjesecima i godinama pokušavajući produbiti kontrolu nad iračkim i jemenskim paravojnim skupinama i opremiti ih naprednijom vojnom opremom. Vodstvo Irana ne želi da se u navedenim državama stvore radikalni pokreti kao što je primjerice bila Islamska država.
Zapadne sile trebale bi iskoristiti trenutačnu ranjivost Irana kako bi djelovale protiv ‘osovine otpora’ u Iraku i Jemenu. To bi uključivalo povećanje potpore – a ne napuštanje – iračkih vođa koji žele vidjeti svoju zemlju neovisnu o iranskom utjecaju, ali i spremnost na konkretnije djelovanje protiv Hutija koji nastavljaju s napadima na međunarodne brodove. Prepuštanje Iraka i Jemena, s druge strane, omogućilo bi Iranu vrijeme i prostor za oporavak.
Teheran i njegovi saveznici možda djeluju oslabljeno, ali su i dalje jednako predani, kao i prije, postizanju regionalne hegemonije, uništenju izraelske države i protjerivanju zapadnog utjecaja iz regije. Zapad, Izrael i saveznici u regiji trebali bi iskoristiti situaciju nastalu padom Assadova režima.