Suprotno uvjerenju koje možda dijeli Papa Franjo, časne sestre nisu pozvane postati birokratima ili državnim službenicima. Pravo vrednovanje njihovog poziva leži u tome da im se pomogne živjeti njihov jedinstveni poziv: ponizan, tih, ali nezamjenjiv rad među siromasima, bolesnima i starima.
Međutim, papa Franjo ukazao je na to da u njegovoj Rimskoj kuriji vlada mačizam i mizoginija, što znači da časne sestre koje tamo rade – mnoge na različitim razinama – nisu dovoljno cijenjene. U vjerovanju da ih treba uzdignuti, odlučio je odrediti njihov transformirani angažman, pretvarajući ih u državne službenice. Kao primjer ove birokratizacije, postavio je jednu sestru za prefekticu dikasterija, a drugu za tajnicu vatikanske vlade. Kasni i neobični feminizam!
Ova prosudba proširuje se na položaj redovnica unutar cijele Crkve. Kroz stoljeća, posebice tijekom 20. stoljeća, situacija posvećenih žena pratila je krizne trenutke unutar Crkve. Jedan od značajnih primjera odnosi se na činjenicu da su redovnice tradicionalno bile odgajateljice, osnivajući vlastite obrazovne ustanove. Međutim, tijekom 1960-ih godina počelo se govoriti o „vremenu laika“, kada su redovnice morale predati svoje škole laicima. Posljedično, te su institucije na žalost nestale. Pravo vrednovanje redovnica sastoji se u tome da im se pomogne živjeti njihov poziv: ponizan, tih, ali ključan rad među siromašnima, bolesnima i starima. Redovnice nisu stvorene za birokraciju. Kriza redovničkih zajednica neizbježno je povezana s krizom unutar Crkve.
Moj osobni odnos s posvećenim ženama omogućio mi je dublje razumijevanje i poštovanje njihovog doprinosa Crkvi. Bitno je razlikovati dvije dimenzije: čisto djelatnu, odnosno kontemplativnu, te onu koja ujedinjuje i kontemplaciju i djelovanje. Benediktinski samostani osobito njeguju liturgiju i gregorijansko pjevanje, a nekada su bili dobro naseljene opatije. S druge strane, karmelićanski samostani, iako malobrojni – ne više od 20 – kontinuirano rastu, često na zahtjev biskupa, prenoseći tradiciju koju je oblikovala sveta Terezija Avilska. Pravilo svete Terezije savršeno oslikava ulogu tih karmelićanki: „U srcu Crkve, Majke moje, bit ću Ljubav.“
Sjećam se benediktinske opatije svete Skolastike u San Isidru, gdje su me kao mladog svećenika zamolili da predajem teologiju, kao i karmelskog samostana u Platensu „Kraljica mučenika i svetog Josipa“, s kojima sam bio vrlo blizak.
Jedan od značajnih primjera redovničkog predanja koji su omogućili postojanje ženskih institucija jest rad Sestara sv. Kamila de Lellis, posebno njihov rad u impozantnoj bolnici u Buenos Airesu – St. Camillus Clinic, koja zapošljava tisuće suradnika. Institut Mater Dei, kojemu je aktivan rad podržan kontemplativnom dimenzijom, osnovan je u San Luisu, a sada je nazočan širom svijeta. Na sreću, mnoge biskupije prihvatile su tu tradiciju. Mogu se navesti i mnoge druge redovničke zajednice koje rastu i jačaju u zvanjima, jer nisu podlegle duhu svijeta niti su se opustile.
„Oštra zima“ koja je uslijedila nakon Drugog vatikanskog koncila, prema izrazu Pavla VI., donijela je poteškoće i zatvaranje brojnih redovničkih zajednica. Međutim, kada Crkva doživi pravo proljeće – ono koje ne proizlazi iz ideologija ili „novih paradigmi“ – samostani ponovo procvjetaju.
Unutar Vatikana postoji mnogo časnih sestara koje rade u uredima, često u poniznoj službi kardinala i prelata. One ne teže sumnjivim promaknućima koja sada predlaže Papa. Umjesto toga, Papa bi se trebao zabrinuti zbog stalnih izvještaja o sodomitskom lobiju koji je prisutan unutar Vatikana.
Hector Aguer
Nadbiskup u miru Plate
Buenos Aires, utorak, 4. veljače
