Trgovine su prepune čestitki u znaku Valentinova. Mnoge govore o romantičnoj ljubavi, ali u našem društvu rijetko postoji neka druga vrsta ljubavi. To je čista ljubav koja povezuje muškarce i žene kao duhovnu braću i sestre, veza usidrena u molitvi i vjeri u Krista.
Sv. Terezija od Djeteta Isusa dijelila je ovu duhovnu vezu sa svećenikom misionarom, ocem Adolpheom Roullandom. Rođena 1873., ušla je u karmelićanski klaustar u Lisieuxu u Francuskoj, u dobi od 15 godina s nadom da će postati misionarka. Na njezino veliko razočarenje, njezino je loše zdravlje uništilo taj san, ali se tada posvetila molitvi za svećenike misionare. Već je molila za jednog sjemeništarca kada joj je Bog poslao drugog duhovnog brata, Adolphea Roullanda, koji će uskoro otputovati u Kinu.
Njihovo prijateljstvo započelo je 1896. nakon što je sjemeništarac Roulland zamolio poglavaricu samostana da odabere sestru koja će posebno moliti za njega i njegov apostolat, a ona je izabrala Tereziju. U svom prvom pismu Terezija ga je zamolila za posebnu uslugu, naime, da kada bude slavio svoju prvu misu, „zamoli Isusa da je zapali svojom ljubavlju, kako bi je ona mogla zapaliti u srcima drugih“. Roulland se svesrdno složio i obećao da će moliti ovu molitvu na svakoj misi koju će služiti do kraja života.
Nakon što je zaređen, otac Roulland pisao je majci poglavarici tražeći dopuštenje da služi svoju prvu misu u samostanu.
„Za mene bi bila prava radost dati sestri Tereziji od Djeteta Isusa Boga Euharistije, ljubljenog Gospodina Isusa“, rekao je.
Ovaj divan događaj dogodio se početkom srpnja kada je slavio svoju prvu misu. Tada je uspio provesti nekoliko minuta razgovarajući s njom, a iako toga nijedno od njih dvoje nije bilo svjesno, ovo će biti njihov jedini susret.
Otac Roulland bio je presretan što ima sestru koja moli za njega. Prije odlaska u Kinu napisao je: „Znam da će naš apostolat, odnosno tvoj i moj, biti od Boga blagoslovljen.“
Utješio se spoznajom da će se ona na planini Karmel moliti za njegova misionarska nastojanja. On joj se obraćao s „moja mala sestra u Isusu“, dok je ona njega nazivala „bratom svoje duše“.
U jednom pismu, njegova mlađa sestra ispričala mu je o vlastitom pozivu, priči uključenoj u njezinu autobiografiju „Priča jedne duše“. Naime, Terezija je žarko željela ući u klauzurni samostan kad joj je bilo 15 godina, ali pravila su nalagala da mora imati 21 godinu. Bila je toliko odlučna da postane sestra da je otišla na hodočašće u Rim i zatražila pomoć pape Leona XIII. Šaljivim je tonom upitala oca Roullanda: „Nema sumnje da ne znate da je vaša sestra imala smjelosti razgovarati s Papom?“
Izvanredan događaj povezao je oca Roullanda i Tereziju prije nego što su se uopće upoznali. Čini se da je 9. kolovoza. 1890. otac Roulland imao ozbiljne zadrške oko ulaska u sjemenište. Zatim, dok je molio, njegove su sumnje iznenada nestale i on je odlučio da će doista postati svećenik. To je bilo istoga datuma kada se Terezija zavjetovala i postala karmelićanka. Tog je dana usrdno molila Boga da joj pošalje svećenika za kojeg će moliti.
Nakon što je u Kini proveo oko godinu dana, otac Roulland je skoro umro od teške bolesti. Pišući svojoj duhovnoj sestri, njegova reakcija na patnju bila je nesebična i izrazito kristolika: „Ne smijemo tražiti da ne patim, nego da znam kako patiti.“ Poput Terezije znao je da se patnja može ponuditi kao molitva za pomoć drugima.
Opisao je i tragedije obitelji, posebno onih koje više nisu mogle prehraniti svoju djecu. Bilo mu je opasno tamo živjeti, rekao joj je, a njezine su molitve važnije nego ikada. Očito je glad tjerala ljude na poduzimanje očajničkih mjera, a kriminal je bio raširen. Dok je izražavao strah za svoj život, njegove su riječi naglašavale nadnaravnu kvalitetu veze koju su dijelili: „Ako me banditi ubiju i ako ne budem dostojan odmah ući u raj, izvući ćeš me iz čistilišta i otići ću te čekati u raju.“
Terezija je mnogo mjeseci teško patila od tuberkuloze, ali nikada se nije žalila u svojim pismima. Međutim, spomenula je svoju buduću smrt, rekavši nešto što bi nas moglo zbuniti, budući da čistilište općenito smatramo mjestom iz kojeg se brzo izlazi. Ova skromna sestra rekla je ocu Roullandu da se ne treba moliti za nju nakon njezine smrti. Vidite, željela je ostati u čistilištu kako bi mogla ponuditi svoju patnju kako bi što više ljudi moglo doći u raj.
Pišući svoje posljednje pismo 14. srpnja 1897. Terezija je znala da je smrt blizu. Otkrila je da više ne može jesti čvrstu hranu i da živi samo na mlijeku. Napisala je, „uskoro ću utažiti svoju žeđ u vodama vječnog života.“
Budući da se otac Roulland suočavao s opasnom situacijom u Kini, shvatila je da bi mogao biti ubijen. Kako bi ga ohrabrila, napisala je: „Bit ću u tvojoj blizini, držati te za ruku, kako bi mogao podići ovu veličanstvenu palmu bez napora.“ Pismo je potpisala „vaša mlađa sestra za vječnost“.
Terezija je umrla 30. rujna 1897., ali vijest nije stigla do oca Roullanda nekoliko mjeseci. U svom posljednjem pismu, nesvjesno napisanom nakon njezine smrti, radosno joj je rekao da mnogi ljudi prelaze na katoličanstvo. Također je razmišljao o mogućnosti vlastite smrti i izrazio tugu što ju je ostavio da sama nosi svoje križeve.
U trenutku tragične ironije napisao je: „Ne zaboravi da si moja mlađa sestra; moram umrijeti prije tebe.“ Završio je s riječima: „Au revoir, u srcima Isusa i Marije“.
Postoji li dublja, ljepša veza od ljubavi koju su dijelili ova nježna sestra i svećenik misionar? Dvoje ljudi ujedinjeno u prijateljstvu i molitvi, pomažući jedno drugom nositi svoje križeve i radeći zajedno na slavu Božju. Duhovni brat i sestra, u nadi da će se sresti u raju! Teško je zamisliti veličanstveniju i čudesniju ljubav od one produbljene molitvom i usidrene u Isusu.