Katolička crkva utonula je u veliku krizu – doktrinarnu i moralnu. Međutim, patnje Crkve trebaju ojačati našu vjeru. Kad je Gospa pogledala Kristovu muku, njezina je ljubav prema Bogu porasla. Tako i mi rastimo ostajući u Crkvi. Jer kako reče naš Gospodin, tko ustraje do kraja, bit će spašen. O tome piše talijanski povjesničar, profesor Roberto de Mattei.
Kako objašnjavaju teolozi, Crkva koju je utemeljio Isus Krist je Kraljevstvo Božje u ovom svijetu, ispunjenje Otkupljenja, savršenstvo djelovanja Duha Svetoga, najslavnije očitovanje Presvetog Trojstva.
Proslava Presvetoga Trojstva konačni je cilj Crkve i svega stvorenoga. Svetost Boga, Jednog i Trojstvenog, čini uzrok svetosti Crkve, koja je po svojoj naravi iznutra sveta, čista i besprijekorna, iako se sastoji od grješnika. Njegovi članovi svjedoče tu svetost. Bez obzira koliko velika korupcija u Crkvi bila, uvijek će postojati dovoljan broj svetaca koji održavaju pravu vjeru i žive savršenim životom. Svetost otajstvenog tijela ne zahtijeva da svi njegovi članovi budu sveti, nego da oni budu sveti općenito i da se njihova svetost pojavljuje kao plod načela i pravila svetosti koje je Krist povjerio Crkvi (Conrad Algermissen, Crkva i Crkve, Morcelliana 1942, str. 3-15).
Na žalost, ta nadnaravna dimenzija Crkve strana je ne samo onima koji se protiv nje bore, nego ponekad i onima koji je brane. Crkva je oduvijek imala svoje protivnike i branitelje, ali danas postoji opasnost da je i oni drugi doživljavaju na isti način kao poslovni ili politički pokret.
Na primjer, papa Franjo često se pojavljuje kao politički vođa, a ne Petrov nasljednik. Ipak, osim zabrinutosti oko njegovog upravljanja i njegovog medijskog prikazivanja, on ostaje zakoniti Kristov namjesnik, 266. papa Katoličke crkve.
Pravi nasljednici apostola su i kardinali, koji imaju pravo izabrati njegova nasljednika. Međutim, kontroverze oko figure vladajućeg Pape proširuju se i na Sveti kolegij, zbog pogrješaka koje javno priznaju neki kardinali i moralnih skandala koji se, s pravom ili ne, pripisuju nekima od njih. Skandali i pogrješke prate život Crkve od samih početaka, a Crkva je uspostavila sudove koji su mogli provjeravati optužbe i izricati odgovarajuće crkvene kazne krivcima. Danas je zabrinjavajuća činjenica da se osuđujuće i oslobađajuće presude objavljuju u medijima prije nego što budu objavljene u crkvenim sudnicama, čime se briše tradicija diskrecije i pravednosti koja je oduvijek obilježavala unutarnje djelovanje Crkve.
Posljednjih je dana međunarodni tisak posebnu pozornost posvetio slučaju peruanskog kardinala Juana Luisa Ciprianija Thornea, nadbiskupa Lime. Prema rekonstrukciji slučaja koju je 25. siječnja izveo španjolski dnevnik El País, Sveta Stolica ga je podvrgnula mjerama ograničavanja njegovih javnih aktivnosti i upotrebe kardinalskih insignija i onih vezanih uz mjesto njegovog prebivališta. To je zato što se čini da Papa vjeruje da je kriv za ozbiljne moralne prijestupe i nametnuo mu je kaznene sankcije. Nitko ne zna dokaze na kojima se te sankcije temelje. Za sada je kardinal Cipriani izjavio da je nevin i zanijekao da se ogriješio o zakon. Slično je postupio i peruanski nadbiskup José Antonio Eguren, koji je bio uključen u nedavne događaje vezane uz likvidaciju Sodalitium Christianae Vitae. Osudio je činjenicu da je bio podvrgnut procesu u kojemu nisu poštovana njegova prava, sugerirajući da Sveta Stolica djeluje na pravnoj razini, koristeći postupke nedostojne Kristove Crkve.
Postoji rizik da će moralne zlouporabe za koje se ovi prelati optužuju biti praćene jednako ozbiljnim pravnim zloporabama. To bi moglo stvoriti maglu neizvjesnosti oko brojnih skandala koji su progutali Kardinalski zbor posljednjih godina njegova pontifikata, počevši od slučaja američkog kardinala Theodorea McCarricka, kojeg je papa Franjo u veljači 2019. razriješio čina zbog seksualnog zlostavljanja.
Mjesec dana kasnije, u ožujku 2019., umirovljeni nadbiskup Santiaga de Chilea Ricardo Ezzati Andrello, kojeg je papa Bergoglio 2014. imenovao kardinalom, bio je prisiljen dati ostavku na mjesto nadbiskupa zbog prikrivanja izvješća o seksualnom zlostavljanju maloljetnika. U međuvremenu, u Francuskoj je kardinal Philippe Barbarin osuđen na šest mjeseci uvjetnog zatvora jer nije prijavio seksualno zlostavljanje koje je počinio svećenik u njegovoj biskupiji. Iako je presuda kasnije poništena žalbom u siječnju 2020., Barbarin je podnio ostavku na mjesto nadbiskupa Lyona, koju je papa Franjo prihvatio u ožujku 2020.
Papa Franjo je 24. rujna 2020. prihvatio odricanje kardinala Becciua od „prava povezanih s kardinalom“, uključujući pravo sudjelovanja u budućoj konklavi. Becciu je bio umiješan u skandal oko ulaganja u nekretnine u Londonu. Uvijek je tvrdio da je nevin, ali u prosincu 2023. vatikanski sud sastavljen isključivo od sudaca porotnika osudio ga je na pet godina i šest mjeseci zatvora, s neodređenom diskvalifikacijom obnašanja javne dužnosti, za financijske zločine uključujući pronevjeru, pranje novca, prijevaru, iznudu i zlouporabu položaja. S druge strane, čini se da slučaj kardinala Óscara Rodrígueza Maradiage, nadbiskupa Tegucigalpe, koordinatora skupine imenovane da savjetuje Papu o upravljanju Crkvom, nema nikakvih kaznenih posljedica. Honduraški kardinal se 2017. našao u središtu optužbi za financijske malverzacije, uključujući primanje velikih svota novca od Katoličkog sveučilišta u Hondurasu, čiji je bio kancelar, ali nije dao ostavku na mjesto nadbiskupa biskupije sve do 2023., kada je napunio 81 godinu.
Doktrinarni i moralni skandali trenutačno prožimaju cijelo društveno tijelo Crkve, iskrivljujući njezinu sliku. Svatko tko posjećuje crkvene zajednice zna u kakvoj su žalosnoj situaciji mnoge od njih. Slika prikazuje oportunističke i kukavne župnike; poslovni biskupi, neupućeni u teologiju i kanonsko pravo; poglavari redovničkih redova više zainteresirani za organiziranje lobija u svojim zajednicama nego za dobro vjernika; redovnici i redovnice nezadovoljni Crkvom, ne poštujući svoje redovničke zavjete. Da ne govorimo o ruševnom stanju u kojem se crkveni objekti nalaze kada nisu potpomognuti državom ili novcem iz Europske unije. Najviše upada u oči, međutim, aljkavost i ravnodušnost kojom se slavi sveta misna žrtva, sve više udaljena od apostolske, ne samo oblikom nego i duhom
Je li to razlog da se vidljiva Crkva s prezirom baci preko palube? To nije ono što bi Gospa učinila; podno križa ona je samo ojačala svoju ljubav prema ranjenom Tijelu našega Gospodina. Crkva na zemlji je sam Krist, življen na mističan način. Povijest Crkve odražava Njegov život. Cijeli život Sina Božjega bio je križni put, pa tako i život Crkve kroz burna povijesna zbivanja. Kao što je u Isusovu životu nakon Velikog petka uslijedila pobjednička uskrsna nedjelja, tako će i članovi Crkve jednog dana sudjelovati u Njegovoj proslavi. Zato je Isus rekao svojim učenicima: „Tko ustraje do kraja, bit će spašen“ (Mt 24, 13-14).
Rane koje su Crkvi nanijeli njezini članovi stoga moraju ojačati našu ustrajnost i naše povjerenje u cjelovitost Crkve. Što više Crkva trpi, to više mora rasti naša želja da je uzvisimo i proslavimo.
Velikodušna srca vjeruju u konačni trijumf Crkve. Crkva će zasjati, sveta i bezgrješna – ne samo na kraju vremena, nego i u povijesnoj budućnosti koju će nam Providnost dati, prema svojim nama nepoznatim planovima.
Roberto de Mattei