Šutim, kao i mnogi godinama, bojeći se reći da me boli. Boli me biti talac neke „pametne/matematičke“ politike u kojoj agresori dobiše vladajuće pozicije, a žrtve rata ni kabanicu, da se njome zaštite kada isti podobnici iz fotelja pišaju po njima.

Nota bene: predstavnik SDSS-a, kojeg je osnovao krvnik hrvatskog naroda Vojislav Stanimirović, postaje potpredsjednik vlade RH, a za ljudska prava i društvene djelatnosti…

Gurnuo Stanimirović Pupovca, Pupovac Miloševića, da se ne bi otvaralo pitanje za ratne zločine koje je počinio Stanimirović i ostali SDSS-ovci. Ako nam kažu da smo magarci, uvrijedili su svakog magarca uspoređujući nas s njima.

Ne tako davno, stavljajući četnika Grčića za potpredsjednika vlade RH te za ministra gospodarstva, počinili su veleizdaju, ozbiljno ugrozivši nacionalnu sigurnost i dostojanstvo svake žrtve Domovinskog obrambenog rata.

Vrijeđanje naše inteligencije za vas odavno je postalo démodé, vi sada po nama pišate.

Prvog kolovoza obilježava se dan kada su u općini Erdut započeli svoj krvavi festival. Uz smijeh i pošalice, silovali su, mučili, ubijali, zarobljavali. Mi, žrtve rata, danas šuteći urličemo, dok se oni, i njima bliski istomišljenici, smiju, rugaju i pišaju po nama jer mi im dadosmo, pod opravdanjem demokracije (demagogije), mogućnost i prostor za to.

Mokraća koja lije niz lice priziva smrad daljskih tamnica, priziva urlike silovanih i mučenih Hrvatica i Hrvata.

Slijeva se mokraća u krvavu zemlju ispod koje su istrunuli pripadnici civilne zaštite, pripadnici MUP-a, pripadnici ZNG, civili.

Vi, kojima kroz glavu prolazi: rat je odavno završio. Vi niste popišani ili toga niste svjesni.

Ja, daljski zatočenik, još uvijek ne spavam mirno. Ja se budim natopljen znojem. Ja, dok ručam, osjetim miris spaljenog mozga. Ja još uvijek ne želim prihvatiti da je sve bilo uzalud.

Ja želim sigurnost koje nema. Ja želim da urlici, i oni koji ih izazivaju, nestanu.

Marijan Gubina

sin ratnika Hrvatske obrambene vojske