Život je zeznuta stvar. Možemo ga svrstati među misterije, kao što je mozak. Dio je poznat, no veći je dio nepoznat. Taman kad misliš da nešto znaš pa proživiš nešto novo i shvatiš (ako razmišljaš), da si samo mislio da znaš, a ne znaš. Da, život je kompliciraniji bilijun puta više od mojih uvodnih riječi, no s druge strane, život je jednostavan. Ovisi kako se uzme i kojim si putevima hodao u životu.
Moji prvi koraci meni su nepoznati, slike sjećanja počinju dugim pješačenjem u školu, intenzivnim treninzima u kojima je bilo pet minuta igre, no zbog njih sam nestrpljivo čekao novi trening. Sjećam se i radnih obveza na seoskom imanju koje su me upoznale s pojmovima iscrpljenosti, umora, ali i s osjećajem sreće koji sam nosio nakon odrađenog posla, znajući da sam doprinio u obitelji i da sam pomogao drugima (roditeljima) – da sam koristan.
Slike obiteljskih tragedija, užasnih scena koje se teško slažu i u „krvavim“ filmovima ne žele nestati. Kao da se sakriju u neku od ladica i same se po (ne)volji prošetaju, ne mareći za utjecaj koji imaju. Njihov utjecaj, također, ima dvije strane: jedna je na kolosijeku koji te vodi u ludilo, a pokoje račvanje pruge vodi nasilju nad drugima i/ili pak nasilju nad samim sobom; druga strana vodi te na kolosijek za iskaljene, gotovo neuništive osobe, koje mogu vući nezamislivo, mogu proći kroz neprolazno, mogu gotovo sve. I na toj su pruzi račvanja koje čovjeka mogu odvesti u krivim smjerovima. Tu se potvrđuje da ne možeš jednom izabrati svoj put – svoj put/puteve moraš birati stalno.
I dođe vrijeme kada trebaš konzumirati dio života kojeg si iščekivao. Dođe vrijeme kada svjesno trebaš dati ljubav da bi je dobio. I dođe ljubav pa stane sve. Sve osim života. Život kao da je tek počeo. Ah, ta ljubav. I sada osjetim zatezanje lica, osmijeh se širi od uha do uha. Sada bih prestao pisati i ostao bih živjeti samo u tom osjećaju koji, također, možemo pripisati jednom od misterija života. Da, ljubav je misterij koji također nosi nekoliko lica.
Ljubav u braku: kažu stariji, navodno mudriji ljudi, da je ljubav, odnosno brak, tegla u kojoj je na vrhu med, a ispod njega govna. Ja nisam među tim starijima (možda si utvaram jer godine su osjetljivo područje, a moje riječi pokazatelj starenja), no mislim da je brak kolosijek s najvećim brojem račvanja. Možda je jednostavno najveći broj mogućnosti za pogrješku pa statistički gledano, ispadne da ljudi puno puta pogriješe, a slikovito bi se to moglo opisati kao ona govna ispod meda. ?! Ne znam. Ja 23 godine uglavnom papam med. Da, pojavile su se nekad gorčine, no obilne količine meda izbrisale su svaki nelagodan okus. Možda me život kaljenjem životnih tragedija i nedostatkom ljubavi poučio da pomno biram svoj put; možda je med zavarao vid pa mi sve te pruge na račvanju, koje se čine zanimljivim putevima, čine preuske i ne odlučujem se pokušati ići tim putevima. (Riječ „možda“ je riječ stvorena za naše slabosti.)
Da se dobro vraća dobrim i da žrtva nosi nagradu, potvrđuje bezbroj primjera koje mogu vidjeti oni koji gledaju i koji žele vidjeti. Sigurno je da oni koji spadaju u navedenu statistiku, odnosno oni koji klopaju previše go…, ne će vidjeti jednako veliki broj pozitivnih primjera, no što je tu je, treba raditi na promjeni.
I eto, koračajući kroz život, trudeći se biti bolji, a ne biti sebičan, svjestan kojim putem želim ići, stigli mi novi veliki, veliki vagoni meda:
Anđeli – moja djeca istkana ljubavlju, uronjena u med, njegovana pažnjom, lijepim riječima, zagrljajima, poljupcima i pokojom odgojnom jezikovom juhom, obogatili su moju životnu priču te postali osigurači na mojoj pruzi.
Anastazija (kći 14 g.), vizualno je mamina slika iz koje teku potoci meda; dijete mnogobrojnih talenata, brzog i čistog razmišljanja koje me često dovede do pitanja: Bože, kakvo je ovo čudo? Evo je, prekida moje pisanje stružući nogom pod kao bik pred trk (nema ni osam sati), raširenih ruku (neispijena prva kava) čekam njezin zalet u moje naručje – aaa, koji osjećaj ljubavi. Moje prve riječi su: Obožavam te!, a njezin osmijeh, njezin osmijeh proizvodi med u njoj.
Marijan (sin 12 g.), vizualno je djedina slika iz koje pršti snaga. Pitome, privlačne oči i pravilno složeno lice opisuju bebu koja još čuči u njemu. I njegove prve jutarnje riječi: Gladan sam!, potvrđuju nešto u njemu, bebu i/ili bebu zvijer koja je uvijek gladna.
Katarina (kći 6 g.), vizualno je princeza na mamu, bistri veseli pogled pun ljubavi hrani i svakog slučajnog prolaznika pa je jasno da ja ne mogu opisati tu količinu ljubavi koja iz nje obogaćuje sve. Njezin poljubac karta je u ovozemaljski raj.
Eleonora (kći 5 g.), vizualno i karakterno najsličnija meni. Bit će to ili najlakše ili najteže dijete. Uvijek gladna, uvijek radosna, a onda „ni iz čega“ ljuta. Raširene nozdrve, skupljene već sitne oči stvaraju neugodan prizor. Sreća, hedonista u njoj zadovoljava svaki oblik hrane pa, evo, i sad je gladna.
Njezine riječi, odnosno potreba, meni su znak da Vas moram pozdraviti, moram zamijeniti pisaći stol kuhinjskim, moram nahraniti malu bebu zvijer.
Za kraj osvrta, vraćam se na početak mog života.
Marta – mama (supruga) je čudo koje stvara čuda, košnica nepresušnog izvora meda. Ljepotom, dobrotom, žrtvovanjem, a ponajviše majčinstvom, snaga je i putokaz u mom olujnom životu.
Budite snaga nekome kako biste snagu dobili.
Marijan Gubina