Posljednjih tjedana, nakon Thompsonova koncerta i vojnog mimohoda, svjedočimo reprizi starog jugoslavenskog propagandnog filma. Mediji i lijevi politički krugovi uglas vrište o „ustašizaciji društva“, pokazujući tako po n-ti put da je njima svaki iskaz nacionalnog osjećaja problematičan.

 Kao po unaprijed napisanom scenariju, na scenu stupaju i profesionalne narikače kao što su Severina, Vlatka Pokos i Dalija Orešković, uvijek spremne moralizirati sa pseudoargumentacijom čija je intelektualna razina ispod rezoniranja vrtićke djece.

Tu su i dežurna medijska laprdala – oni koji u svakom vojniku i svakoj strogoj formaciji ne vide snagu i dostojanstvo države, nego prijetnju „tekovinama antifašizma“. Njihova logika je jednostavna: ako se hrvatska vojska pokazuje u punom sjaju, ako tisuće građana ponosno pozdravljaju svoje branitelje i oružane snage, onda to mora biti „militarizacija“ i „ustašizacij“. Ako pak Hrvati šute, klanjaju se jugoslavenskim mitovima i zaboravljaju vlastitu povijest – to je “napredak”.

Ova etiketa „ustašizacije“ već tri desetljeća služi istoj svrsi: gušenju svakog oblika nacionalne samosvijesti. U devedesetima je njome pokušavano kriminalizirati obranu zemlje, danas se njome nastoji stigmatizirati vojsku koja je oslobodila Hrvatsku. Ironija je da te optužbe dolaze upravo od onih koji su do jučer glorificirali JNA – vojsku koja je razarala Vukovar, Škabrnju i Dubrovnik, a danas se zgražaju nad proslavom „Oluje“.

U konačnici, ovakve histerične reakcije više govore o njihovom strahu od Hrvatske koja stoji uspravno nego o bilo kakvoj „opasnosti“ po demokraciju. Jer oni najbolje znaju: narod koji cijeni svoju vojsku i ponosi se njome – nije narod koji će lako pristati na povratak u njima tako drag „region“.