Od Augustina do Katarine Sijenske, kršćanska je tradicija oholost smatrala korijenom svakoga grijeha – samoljublje koje se uzdiže iznad Stvoritelja.
U modernome dobu – koje se povezivalo s napretkom i razumom – oholost je prestala biti shvaćena kao glavni grijeh. Umjesto uvrjede Bogu, grijeh se sve više tumačio samo kao nepravda prema drugome čovjeku. A ondje gdje se Boga izbacuje iz slike, gdje se umjesto Njega veliča samo ljudski napredak, gubi se i svijest da ga je uopće moguće uvrijediti.
Kako smo daleko odmakli od doba Augustina i Akvinskoga! Cijela tradicija utemeljena na razumu i objavi gotovo se raspala. Ostalo je što? Gotovo neograničeno uzdizanje samoga sebe – slaba osnova za ikakav stabilan društveni poredak.
Ipak, iako teološki pojam više mnogima ne znači mnogo, oholost se i danas prepoznaje kao moralni nedostatak. Zašto? Zašto nadmeni i umišljeni uopće izazivaju podsmijeh ili prijekor? Ako Boga nema, zašto bi uopće smetalo što se netko odbija poniziti?
Već je našim predcima bilo jasno da je oholost bezvrijedna. A i danas, čak i oni najoholiji obično žele izgledati ponizno. William Law je to izrazio ovako: „Nema sigurnijega znaka duboke oholosti nego kad misliš da si dovoljno ponizan.“
Većina ljudi radije bi bila smatrana skromnima i jednostavnima nego nadmenima. No zašto onda toliki glume poniznost? Robert Burton je to sažeo: „Oholi su u svojoj poniznosti – ponosni što nisu ponosni.“ Đavlu je to sigurno još draže. Jer upravo je on prvi pao zbog samodostatnosti i sada druge želi uvući u istu propast. Nije slučajno Robert Southey zapisao u svojoj pjesmi „Đavolova šetnja“: Njegov je najdraži grijeh – oholost koja glumi poniznost.
U konačnici, oholost je uvijek samo inzistiranje na samome sebi nauštrb svih drugih. Thomas Carlyle je to sarkastično opisao: „Dajte mi da u svemu imam svoju volju i postajem najugodnije stvorenje na svijetu.“ No po koju cijenu za druge? Kad netko stane na put, logika oholosti lako vodi prema uklanjanju prepreke. Povijest je to pokazala u najgorim oblicima.
Na kraju se sve vraća Bogu. Ako nema Boga protiv kojega se oholost diže, na čemu gradimo prigovor samodostatnosti? Tada se čovjek svrstava uz onoga kojega je sveti Augustin nazvao „oholim anđelom“ – onoga koji se odvratio od Boga i htio sam vladati. I završio u vječnim mukama.
„Oholost ide pred padom, i ohol duh pred propasti,“ podsjeća nas Knjiga Mudrih izreka (16,18). Pad anđela i ljudi uvijek se svodi na neposluh – na zamjenu Stvoritelja samim sobom. A budući da smo sve od Boga primili, osobito sam život, poslušnost se doima kao najmanja obveza.
Svetoj Katarini Sijenskoj Bog je rekao: „Znaš li, kćeri, tko si ti, a tko sam ja? Ako znaš te dvije stvari, već držiš blaženstvo u rukama. Ti si ona koja nije, a ja sam Onaj koji jest.“
U tom svjetlu neposluh izgleda još strašniji, jer poslušnost je bila tako jednostavna. Plod s drveta nije bio zao sam po sebi, nego samo zato što ga je Bog zabranio. A zabranio ga je da bi u čovjeku usadio krjepost posluha – „majku i čuvaricu svih vrlina“, kako kaže Augustin.
Ako je poslušnost najprikladniji čin stvorenja, zašto je ne bismo doživjeli i kao dar, a ne samo kao obvezu? U tom svjetlu neposluh i oholost pokazuju se u punoj težini: nisu tek slabost ili nesavršenost, nego svjesno okretanje od Boga i uzdizanje sebe iznad Njega. Upravo zato, kako su vjerovali crkveni oci, oholost ostaje đavlova najdraža i najpogubnija zamka.