Eutanazija je u Kanadi legalna od 2016. godine. Od tada je na taj način život okončalo čak 60 tisuća ljudi – više nego što ih zajedno odnose Alzheimerova bolest i dijabetes.
Kako ističe publicist Grzegorz Górny u tjedniku Sieci, interes za tzv. potpomognuto samoubojstvo toliko je porastao da se u nekim slučajevima čak čeka u redu. On upozorava i na političku i medijsku propagandu koja eutanaziju predstavlja u pozitivnom svjetlu – kao „povrat kontrole nad vlastitom sudbinom, umiranje pod vlastitim uvjetima ili romantično završno poglavlje životne priče“.
Politiku kanadske vlade Górny opisuje metaforom „kuhanja žabe“. Granica prihvatljivosti stalno se pomiče pa se danas raspravlja o mogućnosti eutanazije djece ili o tzv. blanko pristancima – potpisanim unaprijed, za slučaj da osoba jednoga dana oboli.
Unatoč širokoj dostupnosti eutanazije, zakon se redovito krši. Samo u pokrajini Ontario od 2018. godine zabilježeno je 400 slučajeva kršenja pravila – uključujući i slučajeve u kojima su usmrćene osobe koje su zapravo mogle biti izliječene. Čak i samo nuđenje takve „opcije“ smatra se kaznenim djelom. Posebnu dimenziju problema predstavlja eutanazija psihički oboljelih, kod kojih je teško govoriti o svjesnom i slobodnom pristanku.
Górny prenosi i šokantne izjave liječnika koji otvoreno govore o svom odnosu prema eutanaziji. Tako neurolog dr. Gord Gubitz tvrdi da mu oduzimanje života pacijentima nije emocionalno iscrpljujuće, nego upravo suprotno – „energizirajuće“ i ispunjavajuće. Stefanie Green, bivša ginekologinja, ne vidi veliku razliku između poroda i eutanazije, koju naziva „drugim oblikom rađanja“. Kaže da osjeća zadovoljstvo i „blagu adrenalinsku euforiju“ dok pacijenta usmrćuje. Claude Rivard, liječnik koji je osobno usmrtio 600 pacijenata, danas obučava nove kolege, uvjeravajući ih da je eutanazija tek procedura koju treba organizirati „poput termina u Outlook kalendaru“. Prema njegovim riječima, nakon prvih moralnih dvojbi dolaze rutina i navika.