Strah od ispovijedi prirodan je jer se nitko ne voli suočiti s vlastitim pogrješkama i ponizno čekati sud o svojim djelima. Kako bismo se s njim nosili, potrebno je obnoviti vjeru u Božje milosrđe i ljubav. Ako je Bog poslao svoga Sina na svijet kako bi svojom smrću otkupio naše grijehe, zašto bismo Ga se bojali? Učinio je toliku žrtvu da nam pokaže svoju ljubav.
Neugodni osjećaji koji prate ispovijed mogu se prihvatiti i kao dio pokore – kao posljedica naših pogrješnih izbora. „Postupao sam glupo i moram snositi posljedice. Sam sam kriv“, kaže vlč. dr. Mateusz Markiewicz.
Na koji je način Krist stvarno nazočan u činu odrješenja?
Isus Krist u činu odrješenja nazočan je drukčije nego u Presvetom Oltarskom Sakramentu, gdje je nazočan svojim tijelom i krvlju, dušom i božanstvom. U samom činu odrješenja On djeluje preko svećenika kojemu je povjerena vlast opraštanja grijeha. Nazočan je i u duši grješnika – vraćajući mu milost posvetnu (ako je bio u teškom grijehu) ili jačajući milost koja je već u njemu.
Dakle, Krist je nazočan i u djelovanju svećenika i u duši osobe kojoj se opraštaju grijesi.
Što znači sakramentalno oproštenje grijeha?
Sakramentalno oproštenje grijeha čin je u kojem Bog, po službi svećenika, ponovno čini grješnika pravednim i svojim prijateljem. Čovjek čuje Božje „opraštam ti“, uz poziv na novi, bolji život i uz milost potrebnu za hod kršćanskim putem.
Psihološko značenje ispovijedne tajne
Tajna ispovijedi zadire u najdublje područje čovjekova života – u savjest. Ona daje sigurnost da, otvarajući svoje srce pred svećenikom, čovjek to zapravo čini pred samim Bogom. Nitko drugi ne će saznati izrečeno, niti će to biti zloupotrijebljeno. Ta sigurnost olakšava iskrenost i pomaže u obnovi unutarnjeg mira.
Je li ispovijed valjana ako se ne sjećamo svih grijeha?
Ispovijed nije „knjigovodstveni obračun“. Bog poznaje našu slabost, našu zaboravljivost i ljudsku psihologiju. Najvažnije je otvoreno i iskreno srce. Ako nešto zaboravimo, ali za sve iskreno žalimo, ispovijed je valjana i svi grijesi su oprošteni.
Zašto je važna formula odrješenja?
Riječi odrješenja koje izgovara svećenik nužne su za valjanost sakramenta. Ako se one ne izgovore, sakrament ne postoji.
Plodovi ispovijedi
Najvažniji plod ispovijedi je:
- povratak u stanje milosti posvetne
- jačanje milosti (ako nisu bili teški grijesi)
- obnova duhovnih zasluga
- dodatna snaga u borbi protiv napasti
Kako ispovijed pomaže kod osjećaja krivnje?
Osjećaj krivnje je psihološki, ali ovisi o jačini naše vjere u Božje milosrđe. Što više vjerujemo da nam je istinski oprošteno, to će nas manje mučiti krivnja. Uz ispovijed, potrebno je jačati i osobnu vjeru u Božje oproštenje.
Zašto si ponekad ne možemo oprostiti ni nakon ispovijedi
Često zato što još nismo ispravili posljedice svojih grijeha. Svjesni smo da nam je oprošteno, ali šteta koju smo nanijeli nije uklonjena. Zato je važno postaviti si pitanje: što konkretno mogu učiniti da ispravim ono što sam učinio?
Kada svećenik može uskratiti odrješenje
Svećenik može uskratiti odrješenje ako:
- grijeh povlači ekskomunikaciju rezerviranu Svetoj Stolici
- postoji druga crkvena kazna koju najprije treba ukinuti
- osoba ne pokazuje iskreno kajanje ni želju za promjenom
Bez duha pokore, sakrament nije valjan.
Može li ispovijed zamijeniti duhovno vodstvo?
Ne. Ispovijed i duhovno vodstvo dvije su odvojene stvarnosti. Ono što se kaže u ispovijedi ne smije se prenositi u razgovore duhovnog vodstva – čak ni ako je riječ o istoj osobi.
Također, nije primjereno da se tijekom ispovijedi započinju dugi duhovni razgovori jer time oduzimamo vrijeme drugima koji čekaju sakrament. Ispovijed treba biti konkretna i sažeta – usmjerena na vlastite grijehe, a ne na životne priče i tuđe pogrješke.
Koliko se često treba ispovijedati?
Za duhovni rast preporučuje se česta ispovijed, približno svaka dva tjedna. No to ovisi o osobnom duhovnom stanju i dobro je o tome razgovarati u okviru duhovnog vodstva.
Redoviti ispit savjesti pomaže nam uočiti vlastiti napredak i slabosti.