Izbor Joséa Antonija Kasta za novog predsjednika Čilea predstavlja snažan iskorak u desno u ovoj državi.
Nakon godina ljevičarskog društvenog eksperimentiranja, radikalnih identitetskih politika i relativizacije sigurnosti, čileanski birači odlučili su povući političku ručnu kočnicu. Izabrali su kandidata koji se ne ustručava govoriti o temama i problemima koje progresivna elita uporno gura pod tepih: kriminalu, migracijskom kaosu, urušavanju javnog reda i gubitku povjerenja u državu.
Uz to, riječ je o praktičnom katoliku, ocu devetero djece, protivniku pobačaja i sodomitskih zajednica i političaru okrenutom slobodnom tržištu.
Pobjeda Kasta u drugom krugu izbora predstavlja najveći pomak udesno u Čileu od 1990. godine. Njegovim je izborom zatvoreno jedno razdoblje političkih iluzija započeto masovnim prosvjedima 2019. i dolaskom Gabriela Borića na vlast. Ono što je tada predstavljano kao „novo buđenje demokracije“ pokazalo se, u praksi, kao kombinacija ideološke rigidnosti, institucionalne slabosti i nesposobnosti da se odgovori na elementarne potrebe građana.
Čileanci su, prije svega glasovali protiv nesigurnosti. Zemlja koja je desetljećima slovila kao jedna od najsigurnijih i gospodarski najstabilnijih u Latinskoj Americi suočila se s naglim porastom kriminala, organiziranog nasilja i nekontrolirane migracije. Ljevica je na te probleme odgovarala floskulama o „strukturnim uzrocima“, dok su obični ljudi svakodnevno osjećali posljedice ideološkog sljepila. Kast je ponudio jednostavnu, ali danas politički nekorektnu poruku: bez reda nema slobode, bez sigurnosti nema socijalne pravde.
Njegov politički profil zapadnim će medijima poslužiti za standardne etikete – „krajnja desnica“, „autoritarni konzervativac“, „simpatizer Pinocheta“. No takve etikete sve manje djeluju. One su već godinama potrošene i birači ih prepoznaju kao dio propagandnog arsenala onih koji više nemaju uvjerljive argumente. U stvarnosti, Kastova pobjeda ne govori toliko o njemu koliko o potpunom gubitku povjerenja u progresivni narativ koji je obećavao društvenu pravdu, a isporučio nesigurnost i kaos.
Čile se time uklapa u širi regionalni i globalni trend. Od Europe do Latinske Amerike, birači sve češće okreću leđa elitama koje su se odvojile od stvarnosti i koje, pod krinkom „napretka“, razgrađuju nacionalne institucije, relativiziraju granice i kriminaliziraju svaku kritiku. U tom smislu, izbor Kasta nije anomalija, nego simptom dublje krize lijevo-liberalnog poretka.
Hoće li novi predsjednik ispuniti očekivanja, ostaje otvoreno pitanje. No jedno je sigurno: Čileanci su na izborima jasno poručili da ne žele biti laboratorij tzv. progresivnih ideoloških eksperimenata. Izabrali su povratak političkom realizmu, naglasku na suverenitet, sigurnost i odgovornost države prema vlastitim građanima. A to je poruka koja daleko nadilazi granice Čilea – i koju bi europske elite itekako trebale čuti.
