Moja omiljena adventska tradicija iz godine u godinu jest glazba. Händelov Mesija trajni je klasik, ali božićni koncerti s lijepim kolendama u prigušeno osvijetljenim katedralama, uronjenima u sjenu, odmah su iza njega.
Božićne pjesme su bezvremenske jer ne stare, a ne stare zato što će se njihova poruka pjevati iz godine u godinu, sve dok samo vrijeme ne dođe svome kraju. Najstarija poznata božićna pjesma jest Jesus Refulsit Omnium, odnosno Isus, Svjetlo svih naroda, koju je u 4. stoljeću skladao sveti Hilarije iz Poitiersa:
„Isus je zasjao svima,
pobožni Otkupitelj naroda;
neka sav rod vjernih
slavi hvalu njegovih djela.
Njega zvijezda sjajna, što nebom blista,
objavljuje kao novorođenoga
i unaprijed vodi mudrace
k njegovoj kolijevci.”
Izvorna melodija te pjesme izgubljena je u povijesti, a vjeruje se da je nastala nedugo nakon prvog zabilježenog slavlja Božića 336. godine, za vladavine cara Konstantina.
I priča o Händelovu Mesiji izvanredna je sama po sebi. Georg Friedrich Händel skladao ga je u samo 24 dana 1741. godine, jedva jedući i spavajući. Jednom ga je sluga zatekao pognutog nad notama, oblivena suzama. „Učini mi se da vidim cijelo Nebo pred sobom i samoga velikoga Boga kako sjedi na svome prijestolju, okružen anđelima!”, uskliknuo je. Njegove su suze kapale na partituru, zamagljujući riječi: „Prezren bijaše i odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama.”
Sakralna božićna glazba jedno je od posljednjih snažnih uporišta kršćanske kulture. Čak i sekularni ljudi dolaze na zborske koncerte i slušaju poruku priče koja je utemeljila našu civilizaciju, iako ju je Zapad uvelike napustio. Mnogi još uvijek mogu prepoznati nadnaravnu ljepotu te glazbe, iako ne shvaćaju u potpunosti nadnaravne istine koje ona prenosi.
U svojoj izvrsnoj knjizi Out of the Ashes iz 2017. godine Anthony Esolen objašnjava zašto su tradicije sakralne glazbe zadržale svoju snagu kroz stoljeća: „Stare su himne pisane upravo za zajedničko pjevanje. Ne morate biti Beverly Sills ili Mario Lanza da biste ih pjevali. One čekaju – kao da postoji jedno krilo dvorca u koje više nitko ne ulazi, ispunjeno remek-djelima velikih majstora. Kao što slika Razmetnog sina Murilla ili Rembrandta postupno otkriva svoje tajne, tako da je možete gledati i pedeseti put i opet uočiti nešto novo, ili se zapitati o nečemu što ste ranije uzimali zdravo za gotovo, poput obrijane glave Rembrandtova sina ili malog bijelog psa koji skače od radosti kod Murilla – tako i te velike pjesme djeluju. One nas odmah osvajaju ljepotom, a ipak uvijek nude još više za otkriti, naučiti i u čemu se radovati.”
Za one koji žele zakoračiti u to krilo dvorca, prilika ne nedostaje. Ranije ove godine, moja supruga i ja posjetili smo opatijsku crkvu u Bathu u Engleskoj i primijetili da će se ondje održati zborski nastup. Sjeli smo i pričekali. Skupina djece i njihov zborovođa zapjevali su niz starih himni, a njihovi mladi, svježi glasovi uzdizali su drevne hvalospjeve u katedrali na mjestu gdje se kršćansko bogoslužje odvija više od tisuću godina i gdje je 973. godine okrunjen anglosaksonski kralj Edgar.
Od svih koncerata kojima sam nazočio – od Vivaldija, Haydnova Stvaranja do Händelova Izraela u Egiptu – najljepši je bio nastup u Nizozemskoj, u izvedbi zbora iz Urka. Urk je ribarsko mjesto s glasovitom zborskom tradicijom, iz kojega potječu svjetski poznati zborovi i solisti. Pjevači su bili odjeveni u tradicionalne crveno-bijele prugaste košulje, a mnogi su nosili i jednu zlatnu naušnicu, kakvu su ribari nosili kako bi se njome, u slučaju utapanja, platila njihova sahrana.
Koncert se održao u staroj crkvi, ispunjenoj do posljednjeg mjesta. Glazba je ispunila svetište, a kada su muški glasovi iznenada utihnuli, tišina se nad publiku spustila poput groma. Publika je spontano zapljeskala, no dirigent se naglo okrenuo, odlučno odmahnuo glavom i pokazao prema gore. Glazba je bila na slavu Boga, a ne za slavu čovjeka. Taj mi je prizor ostao duboko urezan. Svrha sakralne glazbe jest usmjeriti nas prema gore, a ne tek izazvati estetsko divljenje.
Upravo tome služe božićni koncerti. Kako je Anthony Esolen napisao u svom promišljanju o pjesmi It Came Upon a Midnight Clear Edmunda Searsa, božićne pjesme moraju nas usmjeriti prema preokretu svijeta prema Djetetu u jaslama. U svijetu koji je i dalje potresan zlom, sakralna glazba poziva nas da zastanemo. Kako piše Esolen: „Kad je sav svijet ispunjen bijesnom bukom, uzmite vrijeme, pođite k jaslama, u tišini i molitvi, i sjetite se: obećanje je ovdje, stvarnost je ovdje.”