U srednjovjekovnoj Europi kazne za izazivanje požara primarno su ovisile o krivnji. Dok se nehaj kažnjavao naknadom štete, globama ili tjelesnim kaznama, namjerna paljevina smatrala se teškim zločinom.

U najtežim slučajevima namjerne paljevine izricala se i smrtna kazna, primjerice vješanjem ili lomljenjem na kotaču. Zločince bi se znalo i potpuno ostracirati iz zajednice. To svjedoči koliko se izazivanje požara smatralo teškim zločinom i ozbiljnom prijetnjom cijeloj zajednici.

Piromanija je psihički poremećaj kontrole impulsa, ali je među ljudima koji namjerno podmeću požare zapravo vrlo rijetka.

U Hrvatskoj je većina požara na otvorenom posljedica ljudskoga faktora, a ponajprije nepažnje i nekontroliranoga spaljivanja korova i biljnoga otpada. Ipak, postoje i slučajevi namjernoga podmetanja.

Okolnosti izbijanja požara na omiškom području pobuđuju sumnju da su namjerno izazvani, dok su na zadarskom području već uhićene osobe osumnjičene za namjerno izazivanje požara.

Neki će u namjernom izazivanju požara vidjeti prste građevinske mafije, odnosno interes da se požarom očisti prostor koji bi jednoga dana mogao postati građevinsko zemljište. U Hrvatskoj za sada nema dokaza za takvo postupanje iako dosadašnje postupanje prema javnim dobrima ne ostavlja sumnje u to da bi se mogli pronaći i time motivirani pojedinci.

Postoji, međutim, još jedan motiv koji se pri svakoj ozbiljnoj istrazi namjerno izazvanih požara mora uzeti u obzir: politička i nacionalna mržnja prema Hrvatskoj. Takvu mržnju godinama javno i neskriveno iskazuju pojedinci zadojeni velikosrpskom ideologijom koji ne mogu prežaliti potpuni poraz i nestanak velikosrpske terorističke paradržave na hrvatskom ozemlju devedesetih godina.

Srpske „Novosti“ prije koju godinu likovale su nad time što „Lijepa naša lijepo gori“, a Vučićev „Informer“ ovih se dana naslađivao nad požarima u Hrvatskoj. Radovati se požarima koji uništavaju tuđe domove, imovinu i prirodu svjedoči o razini mržnje koju teško možemo racionalno objasniti. Tim više što se slično može i tebi dogoditi. Riječ je o civilizacijskom posrnuću i moralnoj bijedi.

Iza takvih naslovnica i tekstova mogu stajati samo ljudi duboko zadojeni mržnjom prema Hrvatskoj. Ako bi se pokazalo da netko iz takvih pobuda i podmeće požare s ciljem zastrašivanja stanovništva ili izazivanja širega osjećaja nesigurnosti, tada bi se opravdano otvorilo i pitanje terorističkoga motiva. Činili su „krajiški kauboji“ i mnogo gore stvari devedesetih godina. A mržnja je ostala.

U svakom slučaju treba utvrditi individualnu odgovornost. Požari se ne smiju pretvarati u povod za kolektivne optužbe, ali ni politička korektnost ne smije biti razlog da se unaprijed odbaci bilo koji realan motiv.

Neka iskustva iz prošlosti ipak nas poučavaju odakle valja krenuti…