Sveti Otac Benedikt XVI. u svojoj je katehezi o sv. Tereziji od Isusa 2. veljače 2011. istaknuo da je ona „istinska učiteljica vjernika svakoga vremena“. Ta rečenica savršeno izražava povijesno poslanje ove velike svetice. Sama Terezija, poučavana od božanskoga Spasitelja i vođena njime u bliskome mističnom odnosu, ostavila je katoličkomu svijetu, uz druge spise, neusporediv i jedinstven priručnik duhovnoga života – Unutarnju tvrđavu – u kojem razmatra različite stupnjeve rasta u kršćanskoj savršenosti.
Kao što i priliči dobroj učiteljici, sva učenja koja iznosi ponajprije su utemeljena na osobnome, izrazito individualnom mističnom iskustvu. Istodobno kao osoba posjeduje sve one osobine zbog kojih svojim učiteljima poklanjamo pozornost i povjerenje.
Posebnost njezina iskustva i naučavanja mogla bi se opisati pojmovima „katoličke antropologije“ – jer na vrhuncu kršćanskoga puta naviješta sjedinjenje s proslavljenim čovještvom Isusa Krista – i „kontrarevolucionarnoga personalizma“, zbog posebnosti vremena u kojem je živjela i osobnoga odgovora koji je svojim životom i stvaralaštvom dala na krizu vjere: prisnim odnosom s Bogom kao temeljem vjerske obnove.
Božja ju je providnost smjestila u burno vrijeme nakon pojave heretika Martina Luthera, kada su se brojne zemlje i kneževine odvojile od jedine Crkve Isusa Krista, a kršćansko-klasična civilizacija počela se sekularizirati.
U novoj protestantskoj religiji svatko je mogao postati tumačem Božje riječi, u skladu s bezumnim načelom odbacivanja crkvenoga učiteljstva. Umnažali su se propovjednici privatnih objava, uvjereni da je upravo njima sam Bog povjerio posebno poslanje reformiranja crkvenoga života.
To je izazivalo nepovjerenje crkvenih vlasti i prijetilo postupcima Svete inkvizicije. Sveta Terezija i sama je to imala priliku bolno iskusiti tijekom svojih pokušaja reformiranja Karmelskoga reda.
Dječji križarski pohod Terezije i Rodriga
Teresa Sánchez de Cepeda y Ahumada po očevoj je liniji potjecala iz obitelji pokrštenih Židova, marana, a istodobno je baštinila najbolje španjolske katoličke tradicije, kao i vatren temperament i borbeni duh svojstven ljudima juga.
Pobožnost prožeta viteškom maštom procvala je u srcima Terezije i njezina voljenog brata Rodriga. Zajedno su čitali životopise svetaca, a nadahnuće koje su iz njih crpili bilo je toliko snažno i toliko povezano sa željom za žrtvom da su sedmogodišnja djeca odlučila krenuti u „križarski pohod“ u Svetu Zemlju – odnosno poginuti od ruku Saracena i svoj život prinijeti Kristu Gospodinu.
Doista su se iskrali iz kuće i već se našli izvan gradskih zidina kada su, srećom, susreli ujaka koji ih je odvratio od njihove lude zamisli i vratio kući.
Nesuđeni križari vratili su se kući, ali njihova mašta, raspaljena vjerskim žarom, nije se ugasila. Budući da nisu mogli krenuti u Svetu Zemlju, odlučili su živjeti pustinjačkim životom i tako služiti Gospodinu Bogu. U kućnome vrtu napravili su sebi dvije male pustinjačke nastambe i ondje provodili mnoge sate, iskreno se predajući molitvi i onoj vrsti kontemplacije za koju su u svojoj dobi bili sposobni.
Nakon nekoliko godina pogodio ih je težak udarac – smrt voljene majke.
Za trinaestogodišnju Tereziju to je teško iskustvo postalo prigodom za produbljivanje marijanske pobožnosti i povjeravanje svojega života Majci Božjoj. Tada je zamolila Mariju da joj postane majkom, a poslije se prisjećala: „Ta molba, premda izrečena s dječjom jednostavnošću, čini mi se nije bila uzaludna, jer koliko god sam se puta u potrebi preporučila toj svemoćnoj Gospi, uvijek sam jasno primila njezinu pomoć.“
Kušnja izabrane duše
Moglo bi se činiti da je Terezija bila na najboljem putu prema svetosti po kojoj će njezino ime poslije postati poznato. Božja je providnost, međutim, predvidjela dodatne teškoće kako bi iskušala postojanost Božje službenice.
Vjera male Terezije bila je gorljiva, ali više utemeljena na osjećajima nego na svjesnoj odluci i unutarnjoj izgrađenosti. Uz to je bila djevojka izvanredne ljepote kojoj su se divili mladići, pa ju je s ulaskom u adolescenciju sve više privlačila svjetovna zabava. Čitala je viteške romane, mnogo pozornosti posvećivala vlastitu izgledu i željela se svidjeti drugima. Prema pitanjima vjere postajala je sve hladnija.
Zabrinuti otac poslao je kćer na školovanje kod augustinki u Ávili, nadajući se da će ondje ponovno pronaći ravnotežu i da svoju dušu ne će izložiti potpunomu gubitku odnosa s Bogom i života u milosti.
Šesnaestogodišnja Terezija doista je shvatila da ju je zaslijepila taština, a mir samostanskih zidina toliko joj je omilio da je odlučila postati redovnicom. Potajno je stupila u Karmel, ali teško se razboljela i bila prisiljena vratiti se kući.
Liječenje dugo nije donosilo rezultate, sve dok napokon – kako se sama prisjećala – nije čudesno ozdravila po zagovoru sv. Josipa, prema kojemu je od tada gajila veliku pobožnost. Ponovno bi se moglo učiniti da je Terezija već stupila na ravnu stazu. No to je bio tek početak dugoga iskušenja kroz koje je trebala proći…
U Redu je vladala velika rastresenost i udaljavanje od prvotne strogosti karmelskoga pravila. Terezija je primjećivala da su mnoge žene ulazile u samostane bez pravoga zvanja, među ostalim i zato što je velik broj muškaraca napuštao domovinu odlazeći u osvajačke pohode u Ameriku. Sestre su vodile bogat društveni život, a mrtvljenje, nekoć uobičajeno za redovnički stalež, više nije bilo „u modi“.
Sestra Terezija isprva je osjećala odbojnost prema takvu stanju, ali je ubrzo i sama podlegla prevladavajućemu ozračju. Počela se sramiti svoje nekadašnje gorljivosti i odlučila se ne isticati. Prihvatila je konformističko pravilo redovničkoga života koje je sama izrazila riječima da je „bolje činiti kao većina“.
Nikada nije napustila vjeru. Nikada nije donijela svjesnu odluku da želi zanemarivati svoje duhovne dužnosti ili vrijeđati Boga. Jednostavno se sramila svoje „drukčijosti“ – činjenice da ju Gospodin Bog poziva na zahtjevniji, poseban i jedinstven put.
Bojala se potpuno pouzdati u beskrajno Božje milosrđe i dopustiti da je vodi njegovo svjetlo. Takvo stanje mlakosti trajalo je dvadeset godina! Jedna od najvećih svetica, koju će Sveta Stolica poslije proglasiti crkvenom naučiteljicom, dvadeset je godina živjela poput prosječne karmelićanke iz vremena sekularizacije Reda.
Tek 1557. godine u njezinu se životu dogodio prijelom. Pod utjecajem čitanja Ispovijesti sv. Augustina i razmatranja Muke Gospodnje u kapeli pred slikom izmučenoga Krista shvatila je da prije svega treba gledati prema Bogu, a ne prema ljudima, i objaviti rat vlastitim slabostima.
To se podudarilo s upoznavanjem ljudi koji su snažno utjecali na njezino posvećenje. Iste je godine sv. Franjo Borgia postao njezin duhovni vođa, a 1560. godine tu je ulogu preuzeo sv. Petar Alkantarski.
Unutarnja tvrđava
Svetica se otvorila djelovanju Božje milosti i stupila na put vrlo osobne pouke kod vrhovnoga Učitelja. Bog ju je vodio kroz uzastopne stupnjeve duhovnoga života, koje je opisivala kao odaje ili prebivališta unutar tvrđave nutarnjega života, podrobno opisujući svoja iskustva u svakome od njih. Ta su iskustva postala bezvremenski i univerzalni priručnik duhovnosti kojim se i danas koriste naraštaji katolika.
Vrata duhovne tvrđave jesu molitva. Terezija preporučuje da na početku molitve postanemo svjesni istine o tome tko je čovjek koji moli, a tko savršeni Stvoritelj i Bog.
„Na tome se temelji sav naš posao“, piše svetica, „da stanemo pred Boga poput siromaha i prosjaka pred velikoga i bogatog kralja te, iznijevši svoju molbu, ponizno oborenih očiju gledamo prema njegovu milosrđu.“
Primala je posebne mistične milosti – bila je obdarena, primjerice, darom suza – a pouke je često dobivala nakon primanja svete pričesti. To ju je silno zbunjivalo jer se događalo pred drugim ljudima i izlagalo ju zlobnim komentarima, pa čak i optužbama za herezu i povezanost s đavlom. Prijetio joj je i postupak pred inkvizicijom, ali ostajala je mirna, uvjerena da ne čini ništa protiv nauka Svete Crkve.
Pojedine odaje duhovne tvrđave podudaraju se s iskustvima njezina života.
U prvoj se odaji osjećala nedostojnom Boga i još uvijek bila vezana uz svjetovni način razmišljanja. S vremenom je počela shvaćati da je to napast lažne poniznosti te je, svladavši prve prepreke, nastavila dalje.
U drugoj odaji ponovno se uspinje prema redu, a nakon dugoga razdoblja mlakosti uviđa koliko se velika borba odvija u samome čovjeku.
U trećoj dolazi do čišćenja duše te snažnoga osjećaja odbojnosti i mržnje prema grijehu.
U četvrtoj odaji dolazi velika utjeha. Prisnost s Bogom postaje toliko snažna da više ne zahtijeva napor mašte i razuma.
Gospodin postaje prijatelj, osoba od najvećega povjerenja, što rađa neopisivom radošću srca. Istodobno ostaje „tajanstven“ i potiče čovjeka da nastavi upoznavati njegove tajne. Terezija priznaje da ju je u tome razdoblju posebno zanimalo kakve su boje bile oči Sina Božjega i koliko je bio visok, ali to nije uspjela doznati.
Na stupnju pete odaje dolazi do potpune preobrazbe. Terezija potpuno odvraća pogled od sebe i okreće ga prema Bogu. Na nju se izlijeva obilan tok milosti.
Svetica prvi put doživljava ekstazu. Osjeća se kao da je paralizirana i čuje Božji glas: „Ne želim da razgovaraš s ljudima, nego s anđelima.“ Od toga trenutka živi potpuno za Boga. Sve češće doživljava mistična stanja, osjeća kao da joj se noge odvajaju od tla i gubi osjetila.
U šestoj odaji Bog joj pokazuje pakao.
Sestra Terezija doživljava neopisive patnje koje joj pokazuju strahotu smrtnoga grijeha. Shvaća što znači spasenje i da o čovjeku ovisi hoće li krenuti uskim putem koji prema njemu vodi. Tada odlučuje osnovati karmelsku zajednicu koja će se vratiti prvotnomu opsluživanju Pravila.
Njezin odnos sa Spasiteljem postaje sve prisniji. Doživljava stanja Božje napuštenosti, ali istodobno zadržava odmak i smisao za humor, pa si dopušta čak i blago zadirkivati Boga: „Pa, Gospodine, u tim rijetkim trenutcima kada mogu uživati u Tebi, moraš li iznenada nestati? Kad bih se ja skrivala od Tebe kao što se Ti skrivaš od mene, sigurno to ne bi mogao podnijeti.“
Posljednji stupanj njezina puta sedma je odaja, u kojoj dolazi do mističnoga sjedinjenja s Isusom Kristom. Živi u njegovoj prisutnosti poput supruge pod istim krovom sa suprugom, obavljajući svakodnevne poslove i dijeleći s njime sve trenutke života, ne prestajući ljubiti svojega Ljubljenoga.
U malim iskustvima Bog učvršćuje njezino povjerenje.
Jednoga je dana, tijekom svete mise koju je slavio sv. Ivan od Križa, svećenik pri podjeli pričesti sestri Tereziji prelomio hostiju napola, a drugu polovicu dao drugoj redovnici, premda je imao dovoljno cijelih hostija. Terezija je pomislila da je to učinio kako bi je ponizio i iskušao njezinu poniznost, ali tada je čula Božji glas koji joj je objasnio simbolično značenje toga čina: „Ne boj se, kćeri, da će nas itko ikada razdvojiti.“
Na tome stupnju osobito jasno dolazi do izražaja antropološki element mističnoga iskustva. Dolazi do „sjedinjenja s Kristom po otajstvu njegova čovještva“, a istodobno se razotkriva nevjerojatna ljepota ljudske duše, koju Božja milost uzdiže do visina nedostižnih prirodnim sredstvima. Duša poprima boju i postaje remek-djelo stvaranja.
To se razdoblje podudara s nastojanjima oko osnutka nove zajednice – bosonogih karmelićanki. Prvi samostan nastao je pod zaštitom sv. Josipa, a potom se reforma, uz potporu karmelskoga generala, proširila zemljom.
Svetica za ples i krunicu
Odgovor svetice na krizu u Crkvi bila je unutarnja obnova, koju se ponekad naziva „duhovnom protureformacijom“, utemeljena na uvjerenju da Gospodin Bog ljubi svaku pojedinu ljudsku dušu i da je za svakoga pojedinog čovjeka prolio svoju predragocjenu krv i predao svoj život.
Uz sve bogatstvo mističnoga iskustva, sestra Terezija ostala je osoba koja je osvajala simpatije neiscrpnim smislom za humor i vedrinom. Kako bi izrazila radost, nije se ustručavala uzeti kastanjete i zajedno s drugim sestrama zaplesati uz zvukove španjolske gitare.
Tijekom cijeloga života svetica je zadržala sposobnost britke dosjetke i znala se snaći u svakoj situaciji. Jednom joj se, primjerice, dok je izlazila iz kola, podignuo habit i otkrio dio noge. Mladi plemić koji je stajao pokraj nje glasno je izrazio divljenje njezinoj skladnoj nozi. Terezija je, ne gubeći prisebnost, odgovorila: „A što si ti mislio, da je redovnica rugoba?“
Brojne druge anegdote o svetoj Tereziji Avilskoj već stoljećima kruže svijetom, svjedočeći o neiscrpnoj životnosti i popularnosti te iznimne osobe koja je potpuno živjela za Boga i bila posuda njegova nauka darovanoga kršćanima svih vremena.