Francuske ulice ponovno nude poznate prizore: zapaljene škole, barikade i napade na policiju. Prosvjedi srednjoškolaca zbog stanja u obrazovanju brzo su prerasli u nasilje koje je zahvatilo brojne gradove.

Do sada je uhićeno više od 10 000 ljudi tinejdžera, a ozlijeđeno gotovo 1000 policajaca. Škole su gorjele u Nantesu, Strasbourgu i Le Havreu, dok su ozbiljni sukobi zabilježeni u Parizu, Marseilleu i Toulouseu. Policijski dužnosnici upozorili su na profesionalne izgrednike i agitatore koji obilaze škole.

Francuske obavještajne službe među važnim čimbenicima mobilizacije izdvojile su La France insoumise i organizacije radikalne ljevice. Le Journal du Dimanche izvijestio je da se na blokadama pojavilo najmanje dvadesetak izabranih predstavnika LFI-ja. Ritchy Thibault, bivši suradnik zastupnice Ersilije Soudais, učenike je pozivao na barikade, revoluciju i „paljenje Elizejske palače“, nakon čega je uhićen.

Ulični sukobi i revolucionarni pozivi imaju dugu tradiciju u radikalnoj ljevici. Današnja zbivanja, međutim, otvaraju i pitanje demografskih promjena te pripadnosti francuskoj državi.

Gdje je u svemu tome Francuska?

Pokret je krenuo iz pariške regije, uključujući predgrađa s visokim udjelom stanovništva imigrantskoga podrijetla. Među žarištima ističe se Seine-Saint-Denis. Na pojedinim blokadama pojavile su se palestinske zastave i parole o Gazi.

Boulevard Voltaire izvješćuje i o podsjećanju učenika na muslimansku molitvu tijekom blokade u Sarcellesu te o uzvicima „živio Alžir“. Takvi prizori potiču pitanje: koliko mladih iz tih sredina Francusku doživljava kao svoju domovinu i gdje je ona u njihovu poretku pripadnosti?

Desetljeća masovnoga useljavanja pratilo je stvaranje izdvojenih zajednica i četvrti u kojima država sve teže intervenira. Dio potomaka doseljenika svoj identitet oblikuje izvan francuske nacionalne tradicije, ponekad i u sukobu s njom. Posljedice su se vidjele tijekom nereda 2005. i 2023., a danas se ponovno pale škole i podižu barikade.

Radikalna ljevica upravo u migrantskim predgrađima sve više traži političko uporište. LFI naglašava „islamofobiju“, policijsko nasilje, Palestinu i diskriminaciju, istodobno se udaljavajući od tradicionalnoga francuskog radništva. Neprijateljstvo prema katoličanstvu prati popustljivost prema političkom islamu, odnos koji francuska desnica naziva „islamo-ljevicom“.

Takvo približavanje slijedi širi zaokret nove ljevice nakon 1968.: radništvo postupno gubi središnju revolucionarnu ulogu, a preuzimaju je etničke, migrantske, seksualne i druge manjine.

Može li država očuvati zajedništvo ako se dio novih naraštaja s njom sve slabije poistovjećuje, dok ih politički agitatori uvjeravaju da su njezine institucije njihovi neprijatelji? To pitanje već nadilazi Francusku i tiče se velikoga dijela zapadne Europe.

Vlasti nakon svakoga vala nereda obećavaju red i obnovu. Dok izbjegavaju uzroke raspadanja društvene kohezije, pripremaju teren za nove sukobe. Račun desetljeća promašenih migrantskih politika postaje sve veći.