„Jasan stav zakona prijeko je potreban kako bi se mogao odvijati i temeljit proces obraćenja. Teško je, naime, ostvarivati primjeren odgojni ili pastoralni rad kada zakon tomu priječi. Ono što je zakonito, nažalost, vrlo se lako prihvaća kao moralno dopušteno“, govorio je Ivan Pavao II. u Varšavi 9. lipnja 1991., zahvaljujući na parlamentarnim inicijativama usmjerenima na zaštitu ljudskoga života od trenutka začeća u majčinoj utrobi. Posljednjih je dana poljski parlament zahvatio pobačajni zanos, a prijedlozi usmjereni protiv života dobili su većinu glasova. Tomu je pridonijela i odsutnost s glasovanja pojedinih predstavnika desne strane političke scene.
Sv. Ivan Pavao II. jasno je govorio da je odnos prema životu mjerilo civilizacije. Pritom je naglašavao da „civilizacija koja odbacuje bespomoćne zaslužuje naziv barbarske. Čak i kada bi imala velika gospodarska, tehnička, umjetnička i znanstvena postignuća“ (Kalisz, 1997.).
Papa je upozoravao da će se promjene u društvenoj svijesti najprije dogoditi na semantičkoj razini: „zločin“ pobačaja bit će nazvan „pravom“ žene i pitanjem „izbora“…
U enciklici Evangelium vitae, objavljenoj 1995., Ivan Pavao II. upozorio je na određene prijetnje usmjerene protiv začetoga života ili života koji se približava svojemu kraju.
„[…] u njima uočavamo nove vidike, u prošlosti nepoznate, i probleme izvanredne težine, povezane s činjenicom da u kolektivnoj svijesti ti napadi na život postupno gube obilježje zločina i na paradoksalan način stječu status prava, do te mjere da se zahtijeva njihovo potpuno zakonsko priznanje od države, a potom i njihovo besplatno obavljanje od zdravstvenih djelatnika. Ti napadi pogađaju ljudski život kada je on najslabiji i potpuno lišen mogućnosti obrane. Još je opasnija činjenica da se u velikoj mjeri događaju unutar obitelji i djelovanjem obitelji, koja bi po svojoj naravi trebala biti svetište života“, pisao je Papa u Evangelium vitae, u dijelu „Što si učinio?“ (Post 4,10): slabljenje vrijednosti života.
Papa je dijagnosticirao tu situaciju i upozoravao na njezine uzroke, pišući da se u njezinoj podlozi nalazi „duboka kriza kulture“ koja rađa „skeptičan stav prema samim temeljima spoznaje i etike“. Zbog toga je „sve teže u potpunosti razumjeti smisao čovjekova postojanja, njegovih prava i dužnosti“.
Tomu se pridružuju životne teškoće, prepuštanje brakova i obitelji samima sebi i njihovim problemima, materijalne poteškoće i nesigurnost glede budućnosti. Papa je razumio da u takvoj situaciji „opredjeljenje za život i njegova obrana postaju teški, a katkad zahtijevaju čak i junaštvo“.
Primjećivao je da upravo zbog takvih razloga „vrijednost života danas prolazi kroz svojevrsno pomračenje“ te da se „neki zločini protiv začetoga života ili života koji se približava prirodnom kraju pokušavaju prikriti medicinskim nazivljem koje treba odvratiti pozornost od činjenice da je zapravo ugroženo pravo konkretnoga čovjeka na postojanje“.
Papa je u tome kontekstu izravno pisao o „kulturi smrti“ koja se, kako je upozoravao, „širi pod utjecajem snažnih kulturnih, gospodarskih i političkih tendencija koje izražavaju određeno shvaćanje društva u kojem je najvažnije mjerilo uspjeh“.
„Promatrajući cijelu situaciju s toga gledišta, može se u određenom smislu govoriti o ratu moćnih protiv nemoćnih: život koji zahtijeva veću dobrohotnost, ljubav i skrb smatra se beskorisnim ili se prema njemu odnosi kao prema nepodnošljivom teretu te ga se posljedično odbacuje na različite načine.“
Ivan Pavao II. pisao je čak i o zavjeri protiv života.
„Ona ne obuhvaća samo pojedince u njihovim osobnim, obiteljskim i društvenim odnosima, nego seže mnogo dalje i poprima globalne razmjere, narušavajući i uništavajući odnose koji povezuju narode i države“, isticao je.
„Kako bi se olakšalo širenje pobačaja, uložena su i još se ulažu golema sredstva u proizvodnju farmaceutskih sredstava koja omogućuju ubijanje ploda u majčinoj utrobi na način koji ne zahtijeva liječničku pomoć. Čini se da je gotovo isključivi cilj znanstvenih istraživanja na tome području dobivanje proizvoda koji će biti sve jednostavniji za uporabu i sve učinkovitiji u uništavanju života, a istodobno omogućiti obavljanje pobačaja bez ikakva društvenog nadzora i odgovornosti“, čitamo u enciklici.
Papa je u enciklici upozoravao i na golemu ulogu zdravstvenih djelatnika: liječnika, farmaceuta, medicinskih sestara i tehničara, kapelana, redovnika i redovnica, administrativnih djelatnika i volontera.
„Njihovo ih zvanje obvezuje da čuvaju ljudski život i služe mu. U današnjem kulturnom i društvenom kontekstu, u kojem znanost i medicinsko umijeće kao da gube svoju urođenu etičku dimenziju, oni često mogu biti izloženi snažnoj napasti manipuliranja životom, a s vremenom čak i uzrokovanja smrti.“
„Suočena s takvom napasti, njihova odgovornost neizmjerno raste, a svoju najdublju inspiraciju i najčvršći oslonac pronalazi upravo u urođenoj i neotuđivoj etičkoj dimenziji liječničkoga poziva, o čemu svjedoči već drevna, ali uvijek aktualna Hipokratova zakletva, prema kojoj je svaki liječnik obvezan iskazivati najveće poštovanje prema ljudskom životu i njegovoj svetosti“, pisao je Papa.
Dodao je da „apsolutno poštovanje svakoga nedužnog ljudskog života nalaže i korištenje prava na priziv savjesti protiv pobačaja i eutanazije“.
Jer „usmrćivanje“, kako je naglasio, „nikada se ne može smatrati terapijskim postupkom, čak ni kada je jedina namjera ispuniti zahtjev pacijenta: ono je zapravo izdaja liječničkoga zvanja, koje se može definirati kao gorljivo i odlučno ‘da’ životu“.
Ivan Pavao II. upozoravao je i na ulogu vlasti koje u svojem djelovanju moraju poštovati „izvornu i neotuđivu odgovornost supružnika i obitelji, a ne smiju posezati ni za metodama koje su protivne dostojanstvu osobe i njezinim temeljnim pravima, ponajprije pravu svakoga nedužnog ljudskog bića na život“.
„Stoga je moralno nedopustiva takva politika reguliranja rađanja koja potiče ili čak prisiljava na uporabu kontracepcije ili provođenje sterilizacije i pobačaja“, pisao je.
Papa je još 1979. godine u Nowom Targu izrazio želju „da poljska obitelj daje život, da bude vjerna svetomu zakonu života“.
„Ako se povrijedi čovjekovo pravo na život u trenutku kada se on začinje kao čovjek pod majčinim srcem, posredno se udara na cijeli moralni poredak koji služi zaštiti čovjekovih nepovredivih dobara. Život je prvo među tim dobrima“, govorio je.
U obraćanju diplomatima u Varšavi 1991. naglašavao je da države ne mogu „odustati od etičkih normi u svojem zakonodavstvu i javnome životu, osobito ondje gdje zaštitu zahtijeva temeljno dobro kakvo je ljudski život od trenutka začeća sve do prirodne smrti“.
Tijekom istoga hodočašća Papa je zahvaljivao na parlamentarnim inicijativama usmjerenima na zaštitu ljudskoga života od trenutka začeća u majčinoj utrobi.
„Jasan stav zakona prijeko je potreban kako bi se mogao odvijati i temeljit proces obraćenja. Teško je, naime, ostvarivati primjeren odgojni ili pastoralni rad kada zakon tomu priječi. Ono što je zakonito, nažalost, vrlo se lako prihvaća kao moralno dopušteno.“
U Čenstohovi je Papa pak podsjetio vjernike da je njihovo poslanje „osigurati da u sutrašnjem svijetu budu prisutne vrijednosti kao što su potpuna vjerska sloboda, poštovanje osobne dimenzije razvoja i zaštita čovjekova prava na život, počevši od trenutka začeća pa sve do prirodne smrti“.
U pamćenje su se ipak možda najsnažnije urezale riječi svetoga Pape izgovorene 1997. u Kaliszu.
Papa se tada poslužio vrlo jasnom i snažnom slikom okrutnoga Heroda – nije slučajno da i danas pro-life udruge organiziraju neslavni izbor „Heroda godine“, označavajući osobe koje djeluju protiv života – i sv. Josipa, koji je sačuvao Isusov život od ruke okrutnika.
Svetoga je Josipa tada nazvao „zagovornikom zaštite ljudskoga života od prvoga trenutka začeća sve do prirodne smrti“.
Ivan Pavao II. nepokolebljivo je podsjećao, kao primjerice u Łowiczu 1999., da „svaki čovjek začet u majčinoj utrobi ima pravo na život!“
Koliko je od toga nauka poljskoga Pape ostalo zapamćeno?