Ogromna količina vremena i novca uložena je u pokušaj da se razviju autonomni samovozeći automobili. Iako se ideja činila primamljivom te su tvrtke uložile veliki investicijski kapital u koncept, rezultati nisu bili zadovoljavajući. Većina dostupnih samovozećih vozila još uvijek se “zabuni“ tijekom vožnje (osim kada za koordinate imaju najjednostavnije raspoređene ulice), i zaustavljaju se usred prometa ako ne znaju što učiniti. U ekstremnijim slučajevima, automobili su se nasumično odlučili zabiti u drveće, pri čemu su u jednom slučaju ubili putnika.
To je dovelo do situacije u kojoj se navodno autonomni automobili prodaju, obično za ogromne količine novca, ali ne možete njima upravljati u “samovozećem“ načinu rada osim ako ne sjedite za volan spremni preuzeti kontrolu u svakom trenutku. Nalazimo se u trenutku kada čelnici automobilske industrije konačno priznaju da je barijera možda previsoka da bi se prevladala i da možda nikada ne ćemo moći ukloniti čovjeka iz jednadžbe. I ako je to slučaj, koja je svrha imati samovozeći automobil?
Startupovi za autonomna vozila prikupili su desetke milijardi dolara na temelju obećanja da će razviti istinski samovozeće automobile, ali čelnici automobilske industrije i stručnjaci kažu da bi daljinski ljudski nadzornici mogli trajno biti potrebni za pomoć vozačima robotima u budućnosti.
Središnja premisa autonomnih vozila – da će računala i umjetna inteligencija dramatično smanjiti nesreće uzrokovane ljudskom pogrješkom – potaknula je velik dio istraživanja i ulaganja.
Automobilska industrija nije sposobna razviti samovozeće automobile koji mogu voziti sigurnije od ljudi jer je skoro nemoguće razviti softverske sustave koji trebaju upravljati procesom vožnje. Ne posjeduju ljudsku sposobnost da predvide i procijene rizik, posebno kada se susreću s neočekivanim incidentima ili “rubnim slučajevima“.
Povezano izvješće sugerira da umjetna inteligencija možda nikad ne će biti dovoljno “inteligentna“ da učini ono što su ljudska bića općenito sposobna učiniti. To može biti istina na neki način, ali više od sirove “inteligencije“, sustavi umjetne inteligencije nemaju ljudsku intuiciju. Nisu intuitivni kao ljudi u smislu pokušaja pogađanja što će ostali nepredvidivi ljudi učiniti u bilo kojem trenutku. U nekim od tih slučajeva, nije riječ o tome da automobil ne shvaća da treba nešto učiniti, već o ispravnoj pretpostavci koja je konkretna radnja potrebna.
Ovo nije prvi put da se postavljaju ozbiljna pitanja o dugoročnoj perspektivi autonomnih vozila. Prije više od godinu dana, industrijski analitičari upozoravali su Elona Muska da su njegovi planovi da u bliskoj budućnosti lansira flotu automobila bez volana malo vjerojatni. Inzistirali su da su pravi, potpuno autonomni automobili još desetljećima daleko, pod pretpostavkom da će uopće biti moguće da se tako nešto ostvari.
Ova nas situacija vraća na temeljno pitanje isplati li se ova tehnologija ili ne, osobito kada uzmete u obzir koliko ti automobili obično koštaju. Ako tvrtka obećava “automobile koji se sami voze“, potrošač bi trebao očekivati da će automobili sami voziti, zar ne? Ali od vas se i dalje očekuje da sjedite na vozačevom mjestu i budete spremni preuzeti volan.
Zašto se onda truditi? Ako ne možete obaviti neki posao, pogledati film ili pročitati knjigu dok putujete, zapravo postajete čuvar svoga volana. Koja je svrha takvog automobila? Pretpostavljam da biste mogli tvrditi da umjetna inteligencija neprestano analizira cestu dok pozornost ljudskog vozača može odlutati. Ali čini mi se da bi suprotno moglo biti jednako istinito. Kad netko zna (ili barem vjeruje) da se automobil brine o vožnji, vjerojatnije je da će njegova pozornost prijeći u maštu.
Nakratko sam razmišljao o tome što se će dogoditi ako se umjetna inteligencija odluči „probuditi“ i odluči da se trebamo “voziti po rubu“. Ipak, dovoljno je reći da ova tehnologija ne ispunjava svoja početna obećanja i čini se malo vjerojatnim da hoće u bliskoj budućnosti.