U Velikoj Britaniji smo nedavno proslavili platinasti jubilej kraljice Elizabete II.; njezinih sedamdeset godina na prijestolju. Rečeno je da je kraljica smatrala da bi njezina abdikacija zbog starosti oslabila monarhiju, jer je monarhija bila oslabljena abdikacijom njezina ujaka, Edwarda VIII.
Prije mnogo stoljeća, njezini preci, kraljevi od Wessexa, obično su abdicirali kako bi svoje posljednje godine posvetili molitvenom životu u Rimu; uostalom kralj Karlo V. ušao je u samostan. I bračni parovi povremeno su se dogovorili da prekinu zajednički život i pristupe kontemplativnim zajednicama. Moguće je odreći se jednog zvanja, kako bi se prihvatilo nešto što je više. Ovo nije nešto što treba olako pokušati jer je primjerice sveti Augustin savjetovao slavnog rimskog generala grofa Bonifacija da ne napušta javni život radi redovničkog poziva.
Budući da je alternativa umiranju na dužnosti danas zapravo besposličarski život, protivljenje kraljice Elizabete tome svakako je ispravno. Na stranu spomenute iznimke, monarh se mora potpuno poistovjetiti s funkcijom jer dok je živ mora obavljati funkciju.
Stavljanje društvene uloge ispred osobnih preferencija svakako je žrtva, ali pretpostavka nekih da takva žrtva mora onemogućiti autentično ili sretno življenje daleko je od istine. Konzervativni novinar veteran Charles Moore primijetio je povodom proslave platinastog jubileja:
„Možda je najistaknutije kraljičino postignuće to što je, prihvativši svoju ulogu tako apsolutno, stekla dublje ispunjenje nego da se pobunila. Postala je ono što je pokušala biti. Ljudi koji je dobro poznaju kažu da oko nje uvijek vladao nekakav mir. Da upotrijebim izraz koji možda nije najprimjereniji, ali ona je bila zadovoljna svojim poslom“.
Ovo je odjek stajališta filozofa Byung Shul Hana, čiju sam najnoviju knjigu, Nestanak rituala, nedavno predstavio u The European Conservative. Poistovjećivanjem sa svojim društvenim ulogama ne gubimo svoju slobodu, kao što bi htjeli vjerovati romantičari i egzistencijalisti, već ju dobivamo. Kao što je fenomen društvenih medija naglasio, nastojanje da se bude “autentičan“, da se stvara iznova u svakom trenutku, iscrpljujuća je vježba glume, trik samopouzdanja kojim predstavljamo sebe nanovo i svojim najintimnijim prijateljima, a to se u ekonomskom kontekstu danas prodaje kao mamac za klikove na internetu i sponzorstvo.
Nasuprot tome, sa stabilne platforme, kako bismo ju mogli nazvati, konvencionalne uloge mogu biti razigrane i kreativne; nisu li romantičari i egzistencijalisti uočili da su igra i umjetnost same po sebi konvencije? Bez konvencije jezika ne može biti satire. Bez konvencije religije ne može biti ni bogohuljenja. Briljantan samodefinirajući čin romantičara ili egzistencijalista, bez pozadinskih konvencija društava u kojima su se te teorije razvile, bio bi potpuno lišen smisla. Ne bi mogli ništa komunicirati niti raspravljati.
Mogli smo pretpostaviti da će jedna osoba prije svih ostalih, na međunarodnoj sceni ranog dvadeset prvog stoljeća, cijeniti ovu stvarnost, a to je pogađate papa Benedikt XVI. Kako su stvari ispale, on je to odlučio odbiti. Njegova abdikacija 2013. bila je odbacivanje ideje o papinstvu kao svetoj službi; službi koju je podario Bog, a koje se može odreći samo smrću. Moj prvotni strah je bio da će primjer pape Benedikta XVI. stvoriti presedan koji bi njegovi nasljednici mogli koristiti u trenucima iskušenja. Nijedan budući papa zasigurno ne bi htio gledati uništavanje vlastite ostavštine u Vatikanu, to je za Benedikta XVI. tragedija na razini Shakespeareova Kralja Leara. Njegov će primjer možda izazvati reakciju među njegovim nasljednicima, baš kao što je abdikacija Edwarda VIII. stvorila krizu unutar britanske kraljevske obitelji.
Više manje jedini presedan za čin Benedikta XVI. trebao je biti dovoljno odbojan. Papa Celestin V., kojeg je Dante poslao u pakao, iako ga je papa Klement V. proglasio svetim, nakon katastrofalnog petomjesečnog papinstva za koje je bio potpuno neprikladan, pokušao se, ali nije uspio vratiti svome prijašnjem životu pustinjaka, i umro je kao zarobljenik svoga nasljednika.
Može se prigovoriti da je, kao izvršni monarh, papa Benedikt XVI. morao voditi računa o snazi potrebnoj za upravljanje Crkvom. Međutim, ukoliko je bio svjestan krize koja je nadvladala njegove ovlasti da je riješi, mogao je delegirati odgovornost na neke druge službenike, kao što je već dugo praksa papa: oni stvaraju povjerenstva kardinala za obavljanje nekih važnih funkcija. Najpoznatiji primjer takvog izaslanstva je “Crveni trijumvirat“ koji je formirao papa Pio IX. Riječ je o izaslanstvu koje je formirano kada se papa Pio IX. uspio vratiti u Vječni grad i ponovno preuzeti vlasti u svoje ruke. U svakom slučaju Benediktu XVI. su kao pokazatelj mogle poslužiti i posljednje godine pape Ivana Pavla II.
Stoga suosjećam s onima koji abdikaciju pape Benedikta uspoređuju s očevim napuštanjem djece; nešto što je danas iskusilo previše mladih ljudi. Pri preuzimanju dužnosti nije mu rečeno da će biti lako, niti da će se sve njegove želje za reformom Crkve ispuniti. No, ponuđena mu je božanska pomoć, a Božja moć se usavršuje u slabosti (usp. 2 Kor 12, 9). Isto tako, nadam se da papa Franjo ne će abdicirati.
Danas je, nažalost, malo šefova država čije je imenovanje doživotno, u kojem se pojedini obnašatelj dužnosti mogu u najvećoj mjeri poistovjetiti sa svojom dužnošću. U Katoličkoj crkvi, biskupi i župnici nekoć su bili u sličnom položaju na nižoj razini, ali to više nije slučaj, jer danas postoji dob za umirovljenje (napunjena sedamdeset peta godina života) i praksa – koja je žestoko kritizirana u ranijim stoljećima — da se biskupi sele iz sjedišta u samostane na rubovima biskupija. Klasična analogija primijenjena na biskupe i svećenike prenosila je ideju o svetoj vezi između njih i određene biskupije ili župe pod njihovom skrbi jer se govorilo da su s njima vjenčani.
Brak i roditeljstvo doista predstavljaju središnje slučajeve pojma svete službe, a iz njih, doslovno ili šire, po božanskom ili ljudskom pravu, proizlaze ostali slučajevi. Čovjek se ne povlači od toga da bude muž ili žena, ili otac ili majka. Zahtjevi uloge svakako se razvijaju tijekom vremena, ali ostaje dio opisa posla koji traje cijeli život. Doista, na neki rudimentarni način čak i znatno razvodnjena definicija braka koja se nalazi u pravu Engleske i Walesa zadržava izraz „doživotno“, kvalificirajući ga izrazom „ili dok ne završi razvodom“.
Britanska kraljevska obitelj nije baš dobar primjer kada je u pitanju institucija braka. Unatoč tome, kraljičina predanost službi daje nam primjer onoga što se kaže u braku: „…u bolesti i zdravlju, sve dok nas smrt ne rastavi“.