Uklanjanje Boga iz učionice: masonski plan za oblikovanje umova američke djece (III.)
Prošlo je deset godina nakon pravnog slučaja Pierce protiv Družbe sestara, a masonski program sekularnog javnog obrazovanja još nije doživio nikakve opipljive plodove na nacionalnoj razini. Naime, masoni su tek trebali uspostaviti Ministarstvo obrazovanja unutar savezne vlade. Prema njihovom vlastitom priznanju u masonskom časopisu „New Age“, to je bilo uglavnom zbog protivljenja većine u kongresnom povjerenstvu za obrazovanje, koji su bili katolici. „Sve dok ova većina postoji u Kongresu”, objavio je časopis, misleći na katoličku većinu u povjerenstvu za obrazovanje, „bit će malo mogućnosti za stvaranje Ministarstva obrazovanja”.
Komentirajući posljedice situacije unutar Kongresa – koja će na kraju biti prevladana izvana s nekoliko presuda Vrhovnog suda – Fisher pretpostavlja da je „sada očito, da šačica katoličkih članova povjerenstva za obrazovanje Predstavničkog doma nije prevladala, a naknadno su ih naslijedili u ranim 60-ima liberalni katolički kongresmeni i senatori. Stoga je svako dijete javne škole (uključujući i ovog pisca) primilo obrazovanje povezano s naturalizmom kao uspostavljenom nacionalnom religijom, mnogo prije nego što je masonski dominirani Vrhovni sud učinkovito nametnuo taj kurikulum u državni školski sustav kada je 1962. i 1963. zabranio čitanje Biblije i školske molitve” (str. 56).
Da je nametanje prirodne religije kroz javne škole bila namjera masona vrlo je jasno priznato sredinom dvadesetog stoljeća u časopisu „New Age“. U članku publikacije iz 1948., pod naslovom „Religija u javnim školama“, Henry Ware Allen je napisao: „dramatično predstavljanje tridesetog drugog stupnja škotskog ogranka slobodnih zidara izražava etički kodeks koji je u biti prirodna religija… U ovoj podršci prirodnoj religiji, slobodno zidarstvo škotskog ogranka predstavlja izvrstan primjer onoga što bi se moglo slijediti u našim javnim školama… Nema dobro utemeljenog prigovora prezentaciji prirodne religije”.
Prema djelu Richarda Gabela „Javni fondovi za crkvene i privatne škole“, 1937., Horace Mann — mason i jedan od velikih zagovornika besplatnih javnih škola — nastojao je unaprijediti „obrazovanje karaktera bez ‘vjerovanja’”, budući da je Mann držao da je „religija prirode nadmoćnija od objavljene religije“.
U Kongresu su 40-ih uslijedile razne pravne borbe u vezi sa zakonodavstvom o financiranju škola. Predstavljeni su prijedlozi zakona koji su osiguravali sredstva i za javne i za privatne škole, da bi se suprotstavili mjerama koje financiraju samo javne škole. Zatim je s masonskim predsjednikom koji je imenovao suce Vrhovnog suda konačno postignuta dugo željena masonska većina. Ta se većina održala od 40-ih do 60-ih, a s tom je većinom, 1947., u predmetu Everson protiv povjerenstva za obrazovanje, Vrhovni sud konačno dati zadnju riječ u vezi svih rasprava Kongresa oko financiranja religijskih škola. Sud je proglasio davanje javnih sredstava za izravnu pomoć ili poticanje vjerskog obrazovanja „neustavnim“, čime je zabranio vladinu potporu svim vjerskim školama. Čineći to, Vrhovni sud je ozbiljno započeo proces sekularizacije javnih škola kroz sveobuhvatno ograničavanje svih tragova religije prema masonskom planu postavljenom 1920.
(nastavlja se)
POVEZANO: Masoni su Ameriku doveli u sadašnju krizu
i:
Masonski plan za javno obrazovanje u Sjedinjenim Američkim Državama