Do sada je većina katolika aktivnih na internetu čula vijesti o glumcu Shia LaBeoufu i njegovom putu do katolicizma, koji je uslijedio nakon priprema za snimanje filma „Padre Pio“ (2022.), u kojem je glumio naslovnog lika. Katolički kutak interneta zapalio se njegovim intervjuom s biskupom Robertom Barronom, u kojem LaBeouf spominje zašto ga je tradicionalna latinska misa duboko pogodila i nadahnula.
Zagovornici latinske mise radovali su se što je LaBeouf govorio istinu moćnicima, dok je, iznenađujuće tehničkim, ali neuglađenim jezikom, opisivao ono što većina nas godinama pokušava prenijeti crkvenim prelatima. A to je da tradicionalna latinska misa predstavlja biser velike cijene, a Crkva ga treba poznavati, voljeti i prigrliti. Naravno, njegov intervju – a posebno njegova analogija s postkoncilskom misom (kao da im je pokušao prodati auto) – izazvala je oluju u katoličkoj blogosferi, s uobičajenim osumnjičenicima koji su prekoravali LaBeoufa zbog njegove „prezirne karikature” usus recentiora, a oni na najvišim razinama Crkve su izrazili zbunjenost njegovim komentarima.
Što stoji iza LaBeoufove privlačnosti prema tradicionalnoj latinskoj misi? Zasigurno, on je bio „autsajder“ kao i bilo tko drugi, kao agnostička slavna osoba, koja je bila potpuno uronjena u vlastitu slavu, skandale i životni nered. Dakle, od samog početka možemo priznati da njegovo poštovanje tradicionalnog rimskog obreda nije ukorijenjeno u ideološkoj crkvenoj raspravi. Njegovo upoznavanje s latinskom misom bio je dijelom potrebno radi portretiranja Padre Pija.
Umjesto toga, čini se da se nakon upoznavanja „usus antiquor“, dogodio prekid u njegovoj normalnoj životnoj rutini zahtijevajući da se zaustavi, zastane i razmisli o višim stvarima. Moglo bi se pretpostaviti da je, usprkos nekatoličkom odgoju, LaBeouf svjedočio – ili je barem bio nejasno upoznat – s katoličkom misom, ako ni zbog čega drugog, a onda zato jer je nazočio vjenčanjima ili pokopima svojih prijatelja. Vrijedno je zapitati se zašto bi čovjek tako duboko zasićen sekularnim holivudskim životnim stilom uopće smatrao latinsku misu privlačnom. Uostalom, nije li tvrdnja liturgijskih reformatora bila da latinsku misu treba reformirati kako bi Crkva doprla do „suvremenog čovjeka”?
Pa, moderni čovjek je rekao svoje oslobođen intelektualnih i profesionalnih obveza koje zahtijevaju „stručni” liturgičari. LaBeouf može govoriti kao običan promatrač, onaj koji ne osjeća potrebu pokazati lojalnost partiji. Priznao je svoje grijehe iz prošlosti, svoju slomljenost i potrebu za pokajanjem. Pa ipak, u tami je mogao svjedočiti svjetlu; u ružnoći grijeha mogao je prepoznati ljepotu.
Ovdje je važna LaBeoufova analogija s prodavačem automobila. „[Latinska] misa me duboko pogađa“, rekao je biskupu Barronu. Kad Barron pita zašto, LaBeouf odgovara: „Zato što mi se čini kao da mi ne prodaju auto… Kada mi netko prodaje nešto, to ubija moju sposobnost za to, moju obustavu nevjerice i moju čežnju da navijam za to. U meni se odmah javlja bunt“.
Bez obzira na to koliko puta stručni prodavač automobila pokušava progurati proizvod, moderni čovjek instinktivno poklekne. Napornost i opetovana objašnjenja zašto je to potrebno malo doprinose preporodu duše. Istina, dobrota i ljepota govore same za sebe i ne zahtijevaju dugo obrazloženje, pa čak ni logore za preodgoj.
U istome intervjuu LaBeouf spominje važne trenutke u svome okretanju prema katoličanstvu, uključujući dobrodošlicu od strane braće kapucina dok se pripremao za ulogu Padre Pija, čitanje Evanđelja po Mateju, molitvu krunice, primanje kateheze od svećenika i časnih sestara , pohađanje sv. mise, molitvu u tišini pred Presvetim, pa čak i zajedničke objede s redovnicima.
LaBeouf čak spominje čitanje biografije kapucina Jima Townsenda, koji je od rane mladosti živio u grijehu i čak je ubio svoju ženu, koja je bila trudna s njihovim nerođenim djetetom. Tijekom boravka u zatvoru, Townsend je susreo katoličkog svećenika koji ga je potaknuo da se ispovjedi. Townsend je kasnije nakon izlaska iz zatvora postao redovnik. LaBeouf spominje Townsenda nekoliko puta tijekom intervjua i jasno vidi poruku milosrđa i pokajanja koju katolicizam nudi.
Vrijedno je napomenuti da je LaBeoufova privlačnost katolicizmu proizašla iz njegove uronjenosti u život Crkve. Nijedan pastoralni program, nikakva inicijativa Biskupske konferencije, nikakva akademska monografija nisu mu „prodale” vjeru. Ušao je ne samo u „materiju” Crkve (postavši dijelom Tijela Kristova) nego i u njezin „formu” (zajednicu, tradicionalne pobožnosti, pravovjerne kateheze). Liturgija govori sama za sebe i oblikuje osobnost sljedbenika (vjernika) koja se ne može razumjeti pravilno ako ne bi imala utjelovljenog oblika.
Prema LaBeoufu, nakon što je prisustvovao tradicionalnoj latinskoj misi u Oaklandu u Kaliforniji, osjećao se kao da mu netko otkriva „duboku tajnu”. U vremenu kada Vatikan zahtijeva da se latinske mise ne objavljuju u župnom biltenu, latinska misa je doista tajna. Poput sveca kojeg prikazuje na ekranu, LaBeouf će znati što je stvarnost, to jest znati će kada netko posjeduje istinu. Čak i kada su suočeni s neospornom ljepotom, crkveni poglavari još uvijek mogu patiti od zavisti (kao što je bio slučaj sa stigmama sv. Pija).
Čini se kao da je LaBeouf pronašao dragocjeni biser, onaj koji kada se pronađe nadahnjuje čovjeka da proda sve što posjeduje kako bi ga kupio (usp. Mt 13, 45-46). Iako je Barron kao voditelj intervjua bio ljubazan, može se zamisliti način na koji bi LaBeoufovu ljubav prema tradicionalnom katolicizmu primili manje naklonjeni prelati, od kojih neki ljubav prema tradicionalnoj latinskoj misi uspoređuju s okretanjem otpadništvu.
Doista, ovaj slavni glumac je poput djece koja kliču „Hosana!“ našem Gospodinu dok je ulazio u predvorje jeruzalemskog hrama, a institucionalni liturgičari su poput onih nepopustljivih svećeničkih glavara. Kada pitaju Isusa čuje li što djeca govore, naš Gospodin odgovara potvrdno, citirajući Psalam 8, 2: „Iz usta djece i dojenčadi sebi si pripravio hvalu?“ (Mt 21, 12 – 16). Čini se kao da je Padre Pio usvojio Shia LaBeoufa kao svoje duhovno dijete, vodeći ga da ostatak svoga života učini činom žrtvovanja, naknade za grješna djela i kao potvrdu slavljenja Gospodina.
Naravno, katolici ne bi trebali cijeniti LaBeoufov intervju s biskupom Barronom na način kao da je on sada naš simbolični predstavnik. LaBeoufov konvertizam dokazat će svoju iskrenost tek s vremenom i nema potrebe stavljati ga na povlašteno počasno mjesto, što može biti opasno za novoobraćenike. No nema ništa loše u osjećaju radosti i uzbuđenja što je notorni grješnik i bivši pripadnik holivudske elite izrazio želju da postane katolik. To je uvijek očekivan odgovor. Ali sada kada je biser pronađen, vrijedi se zapitati: „Što je sljedeće?“.
Štoviše, ako su crkveni prelati doista iskreni u svojoj želji za „Crkvom koja sluša“, za „pratnjom“, „hodanjem zajedno“ i „čitanjem znakova vremena“, kako si mogu dopustiti da ignoriraju pokajanog grješnika koji je voljan da sve proda za sv. misu koju voli?