Sveti Ivan Zlatousti se rodio između 344. i 347. godine u kozmopolitskom gradu Antiohiji u Siriji, trećem po važnosti u Rimskome Carstvu.
Ne mogavši zbog slaba zdravlja izdržati sve zahtjeve strogoga monaškog života, vratio se u Antiohiju, gdje ga je biskup Melecije zaredio za đakona. Bile su mu tada 23 godine. Pet godina kasnije bio je zaređen i za svećenika.
Postavši svećenik, Ivan se naročitim žarom posvetio službi propovijedanja jer je za nju posjedovao izrazit talent.
Često je kao propovjednik zamjenjivao i svoga biskupa koji se baš nije odlikovao rječitošću. Ivan je kroz 12 godina u Antiohiji velikom revnošću obavljao propovjedničku službu.
Propovijedajući, imao je pred očima jasan cilj: naviještanje Božje riječi, ali i izravnu borbu protiv poroka, koji su tada u gradu vladali. Grmio je protiv poganskih običaja, stare strasti za cirkuske igre i kazalište, slavljenja poganskih praznika.
397. godine sv. Ivan Zlatousti postao je biskup prve biskupske stolice Istoka i carski dvorski propovjednik. Njegova propovjednička vještina vjerojatno je kod tog izbora izbila u prvi plan, no oni koji su ga predlagali za Carigrad nisu znali da se u njemu po mentalitetu krije i pravi monah te dušobrižnik koji ljude neće puštati u njihovu miru, već ih poticati na obraćenje.
Ivan reformator zamjerit će se mnogima, doživjet će osamljenost i završiti u progonstvu. Ivan se i u Carigradu na osobit način brinuo za siromahe, zapuštene, one na rubu društva.
Ivanove homilije i govori najznačajnija su retorska djela kršćanske patristike i imaju veliku kulturnopovijesnu vrijednost; otud nadimak Krizostom (Zlatousti). Po njemu je nazvana najraširenija bizantska liturgija (liturgija Ivana Zlatoustoga).
