Uz ljubazno dopuštenje „Una Voce Korrespondenz“, „CathWalk“ je objavio sljedeći intervju, koji je za Rorate Caeli preveo Stuart Chessman iz Društva sv. Hugha. Dr. Angela Kirsch postavljala je pitanja Martinu Mosebachu. Mosebach je njemački književnik i istaknuti društveni analitičar sklon tradicionalnim katoličkim pogledima.
Una Voce Korrespondenz: Prije nego što započnemo naš razgovor, istaknuli ste da teško možemo izvući bilo kakve smjernice iz prošlosti, da ovo što danas doživljavamo ne možemo usporediti ni s jednim od prethodnih kriznih vremena – čak ni kada su se u ranijim razdobljima događale slične pojave. Po vašem mišljenju, koji su slični fenomeni s prijašnjim razdobljima? Koja su područja Crkve zahvaćena, što se ponovilo? A koje su odlučujuće razlike koje čine pribjegavanje prijašnjem iskustvu tako teškim?
Martin Mosebach: Podudarnost prijašnjih i sadašnjih vremena u određenim pojavama je vrlo očita. Veliki dijelovi današnje Crkve su arijanski, ikonoklastički, protestantski, protusakramentalni, sekularizirani. Ali, za razliku od prošlosti, nedostaje vjernički narod, koji je uvijek forsirao povratak tradiciji. Barem u zapadnoj Europi to je vrlo lako objasniti. Nakon pedeset godina izostanka bilo kakvog pravovjernog vjeronauka, katolička vjera je postala nepoznata čak i onima koji je još uvijek prakticiraju. Mnoge teološke katastrofe u prošlosti nikada nisu doprle do malih ljudi, pravog stada Kristova. Nastavili su biti katolici bez obzira na krivovjerja kojima su se priklanjali vodeći društveni slojevi.
Danas se Crkva stopila s dominantnim protureligijskim ekonomskim i političkim silama. Kockala se s udovoljavanjem demagoškim zahtjevima potpuno stranih snaga koje su bez sumnje pridobile većinu u Crkvi. Istina je da je tradicija Crkve u opasnosti, baš kao što je bila u vremenu sv. Pavla. Ova pomisao budi paniku među sadašnjim predstavnicima Crkve umjesto da bude shvaćena kao veliki izazov. Potrebno je da se odlučno suprotstavimo totalitarnim tendencijama ovoga doba, što u današnje vrijeme često nije uopće shvaćeno.
Una Voce Korrespondenz; Još jednom, radi li se samo o njemačkom fenomenu? Ili je to posebno vidljivo u Njemačkoj zbog institucionalizacije Sinodalnog puta?
Martin Mosebach: Njemačka je domovina reformacije, raskola, sekularizacije, ateističke filozofije, ateističkih totalitarnih sustava komunizma i nacionalsocijalizma. U posljednjih petsto godina iz Njemačke nije izašlo mnogo dobroga. U dvadesetom stoljeću ovdje se Katolička Crkva potpuno podredila protestantskoj postluteranskoj teologiji. Štoviše, naša nesretna zemlja je i bogata i može širiti svoj loš utjecaj posvuda kupujući siromašnije zemlje. Ali to ne može prikriti da se trenutni pad Katoličke Crkve može ustanoviti u svim zemljama Zapada. U mnogim mjestima još nije tako ozbiljno kao u Njemačkoj, ali smanjenost i iscrpljenost kršćanskih zajednica pojavljuje se čak i u najtradicionalnijim katoličkim zemljama poput Irske i Italije, da ne spominjemo Francusku, takozvanu „najstariju kćer Crkve“.
Una Voce Korrespondenz: Pretpostavljam da većina praktičnih i pobožnih katolika, uključujući i kler, ne poznaje tradicionalnu misu. U isto vrijeme neki će prepoznati da u tradicionalnom obredu nema mjesta liturgijskim grozotama i da u krugovima katolika koji su predani tradiciji nema mjesta za „otvoreno“ društvo. Možemo li se nadati da će doći val sinodalnih izbjeglica? Da će Crkva u Njemačkoj naći spas na stijeni koja odolijeva olujama? Da će preživjeti zahvaljujući tradiciji? I u ovom vremenu sinodalne zbrke što znači da Sveti Otac izdaje Motu proprio kojim se brani pristup tradicionalnoj misi?
Martin Mosebach: Pristaše tradicionalne liturgije moraju priznati da je postojao narodni pokret protiv nove liturgije, ali to nije bio pokret za tradicionalnu latinsku misu. Umjesto toga, to je dovelo do potpunog izlaska vjernika iz Crkve. Ta mudrost koja se tako rado pripisuje Katoličkoj Crkvi potpuno ju je napustila u dvadesetom stoljeću. Crkva se odvažila se na „reformu mise”, što je zapravo predstavljalo revoluciju. Nije smatrala da u doba masovnih revolucija, čak i kada je nametnuta djelovanjem vlasti, vrlo brzo „reforma“ može postati neizvodljiva. Moramo prihvatiti tužnu činjenicu da je veliki dio vjernika koji su ostali u Crkvi u međuvremenu preodgojen. Goethe upozorava na antropološku činjenicu da štovanje nije naravna osobina čovjeka, već da je čovjek mora steći. U bezobličnosti suvremenog društva tradicionalna liturgija je doista strano tijelo. Ona privlači one koji imaju unutarnju spremnost na otpor. To će uvijek biti samo mala elita, ne u smislu akademskih titula ili ekonomske moći, već duhovne snage i neovisnosti uma. Može se naći na svim razinama društva.
Katastrofa vjerničkog života stvorila je paradoks. Tradicionalna liturgija predstavlja štovanje hijerarhije, ali njezini branitelji imaju anarhistički temperament. Ne vjeruju instituciji i vlasti koja se ne želi podložiti Tradiciji, a to znači većini predstavnika Crkve i države. Vladajući papa, čiji je deklarirani cilj, nakon pedeset godina postkoncilskog razvoja, izbrisati one ostatke tradicije Crkve koji su još uvijek prisutni, ispravno je prepoznao da će njegovo djelo ostati nedovršeno sve dok tradicionalna latinska misa postoji te se uspješno prenosi na buduće generacije. Tradicionalna liturgija sadrži sve što katolik treba da bude katolik. Takav teološki način razmišljanja na neko vrijeme može zamijeniti papu koji ne razumije svoje poslanje. Sadašnji papa to vrlo jasno shvaća i ta mu je pomisao nepodnošljiva.
Una Voce Korrespondenz: Još jednom, u vezi s nedostatkom znanja; je li činjenica da mnogi katolici vide u tradicionalnoj latinskoj misi određeni potencijal za pobunu? Osobito među inače dobro informiranim, pobožnim i možda konzervativnim katolicima – onima s intelektualnim kapacitetom da se informiraju o povijesti svoje majke Crkve. Ne treba li ovdje očekivati određeno poznavanje „obiteljske povijesti”? Zašto postoji ovaj jaz u obrazovanju?
Martin Mosebach: Iznosite nešto što je i za mene zagonetka. Poznajem mnoge istinski pobožne katolike koji pate zbog sadašnje dekadencije doktrine i liturgije i pune su mi uši priča u vezi posljednjih ekscesa klera na dječjim pričestima i božićnim misama. Ali moje pitanje je uvijek isto, ali „zašto onda još uvijek idete tamo“? Na mnogim mjestima postoje alternative, poput kapelica FSSP – a ili čak župe u kojima svećenici redovno slave tradicionalnu latinsku misu, a naša je dužnost da ih podržimo. I opet doživljavamo ono što je doživio bogati mladić kada se susreo s našim Gospodinom, a to je da „odemo tužni“. Među njemačkim konzervativcima postoji duhovna pasivnost koja još uspijeva samo da izrazi ljutnju, ali iz te ljutnje se ne povlači nikakvo djelovanje. Opredjeljenje za tradicionalnu latinsku misu za svijet oko nas je nešto što previše odmiče od mainstream Crkve. U Rotary klubu, u Malteškom redu, u krugovima kolega u uredništvima gleda se s nepovjerenjem… Predstavlja li tradicionalni katolicizam radikalan govor? I, uostalom, vjera nije toliko važno da bi se čovjek za nju držao…
Una Voce Korrespondenz: A koja je uloga katolika koji su predani očuvanje tradicije? Trebaju li čekati da vide kako će se stvari razviti ili prihvatiti cijelu situaciju raširenih ruku i tražiti izgubljenu ovcu? Kako izgleda tradicionalna misija?
Martin Mosebach: Kao i mnogi drugi, uvjeren sam da je službena njemačka Crkva pred totalnim kolapsom. Glupe odluke i predanost predstavnika njemačke Crkve modernističkim liberalima nije uopće privlačna vjernicima. Ostat će mali broj vjernika, a pravovjerni tradicionalni katolici dobit će utjecaj među njima. Ono što je krucijalno, po mome mišljenju, je da službena Crkva sa svojim bezbrojnim laičkim službenicima konačno nestane.
Tradicionalni katolik se ne bi trebao bojati raskola unutar njemačke Crkve. Dapače, trebao bi svjestan da se time ni na koji način ne radi o raskolu, nego o javnom otpadništvu službene Crkve. Nema više nikakve osnove za razvikani „dijalog”. Isto tako, više me ne zanima hoće li tradicija jednog dana pobijediti. Mora nam biti jasno da je tradicija najbliža religiji koju je utemeljio Krist. Tko to prepozna, shvaća da je pseudosinodska njemačka Crkva jednostavno skup heretika. Američki svećenik s kojim sam često razgovarao o aktualnoj situaciji u Crkvi svaki put završava naš razgovor riječima „važno je ustrajati“. Ne mogu ništa više reći.