Sveti Josip – Giuseppe Maria Desa – rodio se 17. lipnja 1603. u Copertinu, u talijanskoj pokrajini Pugli, i to u pravoj pravcatoj staji kao i Spasitelj. Bio je posljednji sin Feliksa i Franceschine, rođene Panaca. Djetinjstvo je proveo u velikoj neimaštini. Pošao je i u školu, ali ju je zbog bolesti, koja ga je gotovo preko pet godina držala nepokretnim, morao prekinuti. Kad je ozdravio i već poodrastao, u njemu je dozrijevala misao da stupi u red konventualaca. No oni ga zbog njegove “odviše male izobrazbe” ne htjedoše primiti.
Tada pokuca na vrata kapucina i ovi ga primiše. Obukao je njihov habit na sam blagdan Velike Gospe 1620. god. No i ne dovršivši propisanu godinu novicijata, zbog neprikladnosti, bi iz reda otpušten. Posredovanjem svoga ujaka konventualca primljen je kao sluga i trećoredac u njihov samostan u Grottelli. No kasnije bude obučen u njihov habit, a 18. ožujka 1628. po Božjoj providnosti zaređen i za svećenika.
I sada se počeše i na vani pokazivati njegovi mistični darovi koji mu brzo stekoše glasovitost, ali i mnoge “žive križeve”. On sam je nastojao ostati ponizan, skroman, a prihvatio je upravo herojski zakon pokore, mrtvenja, posta i odricanja. Naročito strogo je obdržavao siromaštvo i poslušnost. Zbog svojih ekstaza i lebdenja probudio je sumnju inkvizicije pa je 21. listopada 1638. morao napustiti svoj dragi samostan u Grottelli te poći u Napulj da bude podvrgnut ispitivanju pred sudištem tamošnje inkvizicije.
Čudo se ponovilo u kapeli ženskoga samostana Sv. Grgura pred samim sucima inkvizicije. I oni ga vidješe kako u zanosu lebdi u zraku. Slučaj je predan u Rim samoj Kongregaciji Sv. Oficija, koja oca Josipa oslobodi sumnje da ide za nekom afektiranom svetošću i da zlorabi pučku lakovjernost. No ipak mu bi zabranjeno da se vrati u Grottellu, već naređeno da bude poslan u koji drugi samostan u kojem će biti “udaljen i odijeljen od susreta sa svjetovnjacima”. Poglavari ga poslaše u Asiz, gdje ostade 14 godina, gdje je i dalje imao one izvanredne milosti. Ljudi su i dalje dolazili k njemu, pa i svećenici i prelati, preporučivali se njegovu zagovoru te od njega tražili savjete.
Odredbom Svetog oficija svetac je iz Asiza premješten u Pietrarubbiju kod Macerate, u kapucinski samostan Svetog Lazara. Napokon je papa Aleksandar VII. 12. lipnja 1656. donio odluku da se otac Josip može vratiti svojoj redovničkoj subraći i to ovaj put u samostan Sv. Franje u Osimo kraj Ancone. Tu je proveo posljednje godine svoga života. Činio je brojna čudesa. Jednom je pohodio teškog bolesnog svećenika koji je ležao sav u ranama. Svetac ga dotakne rukama i u čas su sve rane iscijelile. Zatim reče svećeniku: “Ne boj se! To ti je učinila moja Majka Marija!”
Kad je drugom zgodom ozdravio na smrt bolesnog čovjeka rekao mu je: ”Nemoj kazati nikome da sam te ja ozdravio, nego govori da te je ozdravila naša Majka Marija!”. U zagovor Majke Božje imao je neograničeno pouzdanje. Čistoća je ovom svetom svećeniku bila osobito mila. Od njega je izlazio ugodan miris koji se hvatao i stvari koje su bile u njegovoj blizini. A nečiste i zle ljude raspoznavao bi po smradu za koji je on imao osjet. I poslušnost je bila ovom Svecu vlastita. U u zanosu se odmah osvjestio na zapovjed poglavara. Govorio je da su poslušnost kola koja nas vode u Nebo, ili pas koji vodi slijepca. Umro je sveto u zoru 18. rujna 1663. Blaženim je proglašen god. 1753., a svetim god. 1767. Zanimljivo je da ga zazivaju u pomoć đaci i studenti, osobito oni koji idu na ispite.
Misli Svetog Josipa Kupertinskog
“Tri su stvari svojstvene redovniku: ljubiti Boga svim srcem, neprestano Ga hvaliti ustima, bližnjemu svijetliti primjerom dobrih djela. Nitko tko se daje na duhovni ili redovnički život, neće moći pšostići savršenost bez ljubavi Božje. Tko ima ljubav, bogat je, mada to i ne zna; tko nema ljubavi veoma je nesretan.”
