Jedan od ciljeva komunizma, koji se često prešućuje, predstavlja i ukidanje obitelji: „Ukidanje obitelji! Čak i krajnji radikali zgražaju se zbog ove sramne namjere komunista“ (K. Marx, F. Engels, Manifest komunističke partije). U nekim je komunističkim zemljama bilo pokušaja nasilnog ukidanja obitelji, ali su se ti pokušaji izjalovili.
„Proleteri“ kao akter komunističke revolucije nisu uspjeli ukinuti obitelj. Cilj ukidanja obitelji je ipak opstao, a u šezdesetosmaškoj revoluciji i kasnije nastoji se provesti kroz ideologiju kulturmarksizma. Ova obuhvaća splet različitih ideja kao što su promicanje LGBT i rodne ideologije. Zajednička poveznica svih ovih ideologija svodi se na napade na brak i obitelj.
U vremenu „ženske, dječje i seksualne revolucije“ (kako je revoluciju 1968. nazvao član Frankfurtske škole Erich Fromm) zazivala se smrt braka i obitelji. Sociolog Wilhelm Reich, također član iste neomarksističke škole koja je intelektualno pripremila revoluciju 1968., izrijekom se zalagao za uništenje obitelji pomoću „agresivne seksualne izobrazbe u najranijoj dobi“, a frankfurter Theodor Adorno obitelj je smatrao fašizmom „jer joj je izvorište u tradicionalnoj kulturi“.
Ranije zazivanje uništenja braka i obitelji kasnije je taktički evoluiralo u to da sami pripadnici LGBT zajednice žele postići to da zakonski mogu postati dijelom braka i obitelji. Taktika je jasna: ako je sve obitelj, onda ništa nije obitelj.
Neomarksistička agenda šezdesetosmaške revolucije predano radi na komunističkom cilju ukidanja obitelji, a promijenjen je samo akter revolucije. Više to nisu proleteri, nego – kako je rekao još jedan frankfurter Herbert Marcuse – to su „manjine i nove društvene marginalne skupine“.
Nakon vala crvenog komunizma i kulturmarksizma novi se komunizam nastoji provesti pod krinkom zelenih i ekoloških politika koje promiču neomaltuzijansku kult. Za zelene radikale svako novo dijete je nova tona ugljičnog dioksida. Ponovno je na nišanu život. Djeca su jedan od temelja obitelji.
Nova gradska vlast u Zagrebu kao dio zelene internacionale u sebi savršeno sublimira nakazni hibrid kulturmarksizma i novoga zelenog vala komunizma.
S jedne se strane promiče LGBT i rodna ideologija („osobe koje menstruiraju“), s druge se strane žele ukinuti naknade roditeljima odgojiteljima (zelenim komunistima smetaju brojne obitelji), a s treće se strane čak i u provedbi tzv. zelenih politika, kao što vidimo ovih dana, potiče tipični komunjarsko-cinkaroški mentalni sklop. Susjedi bi trebali prijavljivati druge susjede koji minuciozno ne razvrstavaju smeće, a uskoro bismo na ulicama mogli gledati i specijalno ustrojenu zelenu žandarmeriju.
Svaka provedba komunističke ideologije uvijek je rezultirala neslobodom, kršenjem elementarnih ljudskih prava i siromaštvom. Nemamo razloga vjerovati da će Tomaševićev zeleni komunizam koji se uvodi u Zagrebu rezultirati ičim drugim.
Ideologija „odrasta“, koju Tomašević zagovara, a koja želi nametnuti ekološka ograničenja ekonomskom rastu, brzo se transformira u praksu nerasta, a gotovo godina i pol dana vlasti Možemo! u Zagrebu otkriva svu raskoš njihove nesposobnosti da riješe ijedan komunalni problem.